Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
29
nju! Na istoj grupi...
- Onda ste se jednog lijepog dana ili noći našli
u istom krevetu! - prekine me onaj moj mladi prijatelj.
Društvo se smijalo.
- E nismo... nikad! - odgovorih. - Priznajem da mi
je žao zbog toga! Eto, ako baš hoćete znati...
Prekinuo sam pričati jer sam se vidljivo uzbudio.
Obje kolegice hrabrile su me da nastavim.
- Baš je zanimljivo!- izjavi ona s tragedijom.
- Zanima me što će iz svega ispasti! - nadoda
druga.
- A mene baš i ne! - zijevne moj mladi prijatelj.
- Hoćete li da nastavim ili nećete?!
Ženska tankoćutnost. Koliko god sam se trudio
da to ne pokažem, obje su primijetile da sam se naljutio.
- Hajde, molim te! Ma pusti ga! Šuti ti! - i obje
zagrliše mladoga kolegu, to jest jedna ga je obujmila stra-
ga, a druga mu je šakom zatvorila usta.
- Nedostaje vam još samo čavao i čekić! – primi-
jetio sam. - Zbilja, nikad mi nije bilo jasno: gdje su ta
djeca, i Kristo i moja mala, pronašli onaj čekić. Ja sam ga
poslije svakodnevno tražio, ali ga nigdje u vrtiću nisam
uspio pronaći. A bilo mi je nekako glupo da ga nosim od
kuće...
- Možda ga još nosiš u džepu! - dobaci moj mladi
prijatelj.
Prešao sam preko te duhovite primjedbe.
- Sad da vam napokon priznam - najavio sam
tronutim glasom. I gledajući obje kolegice ravno u oči,
objavih: - Svih tih godina silno sam je, ludo volio...
Dečki su u mene zurili kao u luđaka, ali su zato
kolegice, znao sam, bile do dna srca dirnute tom mojom
izjavom.
- Na fakultetu smo se nekako pogubili. Ili sam ja
nju, kako se ono kaže, izgubio iz vida. Krenuo s djevojka-
ma, a i ona, valjda... Zapravo, ne znam što je bilo s njom.
Otad su prošle mnoge godine. Zatekoh se jedanput u
kazalištu. U loži. Ženu je nešto boljela glava pa nije išla sa
mnom; djeca su nam još bila malena. Odjednom, usred
predstave, osjetih da se vrata lože jedva čujno otvaraju
i prije nego sam se stigao okrenuti, netko me obuhvati
straga i pokrije mi oči rukama. Bila je ona. Zamislite – ona!
Sjela je do mene kao da smo svih tih godina bili najbolji
prijatelji, kao da smo još jučer negdje pričali. I sad čujem
srce kako udara, e! Kako mi je samo onda lupalo, tad kad
sam shvatio da je to ona... ona! Nakon svih tih godina,
nakon sve te mržnje koju sam pokazivao izvana, a ljubio
je iznutra, ah, Bože moj... Evo i mene ste uvalili u tugu!
- Znate, profesore, vi ste mogli biti izvrstan glu-
mac... - dobaci moj mladi kolega.
Obje kolegice krvnički su skočile na njega!
- Dajte mi čavao! - zaviče ona druga.
- Ej, ej, ej! - umiješao sam se da mu spasim
život. Jer, znam ja koji je vrag čavao! Kad se gužva sretno
stišala, obrisao sam suzu i nastavio: - Sve one godine
voljela me isto kao i ja nju i mučio je isti problem: kako
da mi to kaže!? Kao što sam ja nju još u dječjem vrtiću
iz ljubavi bio povukao za kike, tako je ona meni zabila
čavao u glavu – iz ljubavi! Kad je shvatila što je učinila,
strašno se zastidjela i godinama je tražila način kako
da to popravi. Ali, kad je vidjela moj prezir i šutnju, nije
mogla a da mi ne uzvrati istom mjerom. Pritom, pazila je
da joj ne pobjegnem kao ono kad sam uzalud prešao u
drugi maturantski razred, a kad sam otputovao na studij,
uhvatila je prava panika. Dugo me je tražila, a kad me je
našla, morala je predati molbu za naknadni upis i jedva
se upisala na fakultet. Sad, nema druge, mora mi priznati
da me voli, da me oduvijek voljela i da me nikada neće
prestati voljeti...
- Kakav slučaj! Pa zašto to, kako to? - skoro zajeca
kolegica s tragedijom.
- A eto tako. I ja sam njoj priznao isto!
- A tvoja žena, a djeca? - gotovo vrisnuše obje.
Odgovorio sam, a što sam drugo mogao kad smo
već tako daleko dogurali s prvom ljubavi:
- Valjda znate da sam se razveo?!
- Prije četiri godine, ne?! I dečki su ti sad već veliki!
- Tvoj stariji sin je mojih godina, a ono, u
kazalištu, rekao si da su još bili sasvim mali?!
Nisam imao ni kud ni kamo. Nastavih pričati.
- Kad smo tako lijepo jedno drugom svu svoju
ljubav izlili u naručje, dođe vrijeme! Spustio se zastor,
završila predstava. Htio sam je povesti nekamo, što ja
znam, na piće, da nastavimo razgovor i tako to... Ali, pred
kazalištem je čekao muž! I sinčić! Bilo mu je, čekaj, možda
tri ili četiri godine! Upoznala me s njima. Pozvao sam ih u
kavanu, ali su odbili! Te večeri morali su putovati. Putovali
su u Švicarsku! Muž joj je bio Švicarac, švicarski liječnik,
zaboravio sam vam reći... I nikad se više nismo vidjeli.
Prekinuo sam priču jer mi je već bilo teško nas-
taviti. Htio sam ih, najprije, razonoditi, a vidi vraga kamo
sam to dospio! Gotovo sam se zagrcnuo te mi je Linda
– tako se kolegica zvala – pružila čistu, svilenu maram-
icu. Obrisao sam tekućinu, a Lindinu maramicu gurnuo
duboko u džep. Ni potresenost me nije toliko omela da
bih smetnuo s uma da sam pasionirani sakupljač ženskih
maramica! Imam ih kod kuće čitavu, divnu kolekciju.
- Vrati maramicu! - zatraži Linda, koja je dobro
poznavala taj moj hobi.
-Nemoj, molim te! - usprotivio sam se. - Stavit ću
je tik do Natašine!
- Tako se ona zvala? Nataša? - gotovo zacvili
Linda.
- Kao u kakvom ruskom romančini! - ironično
dometnu naš mladi kolega.
- Poslala mi je telegram. Umro joj muž...
Tu sam izvadio papir iz džepa i počeo ga gužvati.
Zatim pogledah na sat. Dosta je bilo! Samo, da što prije
završim priču.
- Eto, mladi moji prijatelji! Dugo smo se zadržali,
a ekspres iz Z
ü
richa dolazi točno u ponoć.
Polako sam ustajao oblačeći kaput.
- Nemam više mnogo vremena!
Nastade komešanje.
- Što, zar ćeš je opet vidjeti? Nisi nam sve
ispričao? Kako to? Da