Basic HTML Version
kritikaprikaz
kritikaprikaz
kritikaprikaz
kritikaprikaz
riječi
159
Darija Žilić
Ljerka Car
Matutinović:
Vrijeme punog mjeseca
,
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012.
Ljerka Car Matutinović od 1961. godine objavljuje književne kritike, eseje, poeziju i kratku prozu. Dosad je objavila
sedamnaest zbirki pjesama, a tri su pisane na čakavskom narječju. U novoj knjizi poezije „Vrijeme punog mjeseca“ autor-
ica kroz motiv punog mjeseca propituje život, smisao bivanja, tjeskobu, bol, ali i radost duše. Za razliku od prethodne
zbirke „Uzmi me na oblaku“ u kojoj dominira ljubavna igra, igre riječima, u ovoj knjizi kao da je riječ o skupljanju životnog
iskustva, uz prikaz sumorne svakodnevnice koja pritišće. Kroz manihejsku opoziciju mrak-svjetlo, pjesnikinja naglašava
mrak, kmicu, tamu, a sve te oznake veže uz težinu života:
„Namećeš mi se dane svojom grubošću/kao da mi je netko čvrsto prilijepio prste/na kapke, pao mi je odjednom
na oči mrak/gust i opasan/zaljuljao me hitro unatrag“ (pjesma “Namećeš mi se dane“). Vrijeme punog mjeseca obično se
predstavlja kao doba koje utječe na čovjekovu psihu: ljudi su nerijetko budni tada, neuspješno pokušavaju zaspati. U pjes-
mama Ljerke Car to doba je predstavljeno kao zlosutno i tjeskobno: „zrak je nabrekao od pritajenog/krika“, a u istoimenoj
pjesmi spominje se i „somnambulski vrtlog sumpora“. Uz mjesec veže i „okrnjenost“, ali i nespoznatljivost, propituje okus
punog mjeseca, njegovo zrcaljenje i narcisoidnu igru, pita se „ima li mjesec dušu“, a u jednoj pjesmi puni je mjesec slika
i prilika „tužnog čovjeka osamljenika“.
U posljednje dvije pjesme u knjizi: „Purpurna pomrčina punog Mjeseca“ i „Pupoljak punog Mjeseca“ , nalazimo
povezanost mjeseca i žudnje, odnosno radosti. Premda je tek „mali satelitski crv“, mjesec ipak ima svoje putanje, srce,
dušu, svoj „život“: „ Mjesec nije na prodaju izmišljaju/da njime hodaju da su hodali/poruke svijetu slali, on je zapravo/
neovisan možda sa Zemljom prisan“ (pjesma „Mjesec nije na prodaju“). Lirska junakinja naginje se nad „prohujalim vre-
menom“, proučava lica drugih ljudi na kojima se vidi „kako prolazi/i naš život“. No nigdje ne vidi utjehu, osim u knjigama.
U nekoliko pjesama autorica tematizira knjige, koje postaju jedino utočište: „...knjigama oblažem/svoju dušu kao pod-
stavom, na police/se slažem, lebdim nad njima kao anđeo“ (pjesma „Što se knjiga tiče“). U pjesmi „Poništavam odmak“
ističe: „ knjige su moj obuzeti okorjeli imunitet“.
Kakvo je to vrijeme o kojem pjeva Ljerka Car Matutinović? To je vremenitost koja poništava sve vrijednosti,
sitničavo vrijeme, vrijeme koje je i „mjesec prognalo“. Autorica oštro i kritički piše o licemjerju, siromaštvu, o društvenim
devijacijama, no za razliku od nekih prethodnih knjiga, ovdje ne dominira blaga ironija, već pomirenost, gorki okus poraza:
„prilagodba je sveta stvar“. Autorica ironično govori o
velikim
mogućnostima koje nam život pruža, o
najboljem od svih
svjetova
, o nedosegnutim pravicama. Jedina konstanta ostaje ljubav prema riječima, koja se uvijek obnavlja. I stoga nije
slučajno da u više pjesama tematiziraju se upravo riječi: kao „čudesni simboli“ ili se pak lirska junakinja pita što s riječima.
Na kraju zaključuje da će riječi ostati ukoričene „kao drevna priča kojoj se ne zna kraj“ (pjesma „Što da učinim s riječima“).
U pjesmi „Treba hrabrosti“, ona zagovara nalaženje „prave riječi“ za istinu, mržnju. U središtu poetizacije jest i tijelo, koje
je napušteno „od Boga i mjeseca“. Upravo ta napuštenost svijeta od njegova tvorca ono je što predstavlja središnju misao
ove poetske knjige. U ponajboljoj pjesmi „A moj Gospodin“ autorica upravo poziva Gospodina da se vrati, jer on više ne
gazi „zemaljskim tlom“, ne okuplja sljedbenike i ne čini čuda. Gospodin je negdje na „svojoj Zvijezdi“, udaljen od čovjeka,
koji ostaje usamljen i čiji je život lišen božanskog. Na kraju, riječ je o vrlo mudroj knjizi, jer „Vrijeme punog mjeseca“ knjiga
je koja pokazuje kako su pokidane niti između čovjeka i Boga, između čovjeka i Neba. Zemlja je „šašava planeta“, a mjesec
je zavodnik koji opija ljude, zanosi ih, magnetski privlači. U antropološkim strukturama posebno se ističe povezanost
mjeseca i žene, pa zato i nije slučajno da autorica autopoetički ističe kako su njezini stihovi „začarani mjesecom“.