Basic HTML Version
Mario Suško
na putu doma
ja pamtim sutra, to je bilo sve
što sam kazao kad sam doma pošao,
premda, usput kazano, ako je bilo
uz put, sutra mora da se već zbilo,
budući ga ne bih pamtio, a to je,
dakle, značilo da sam i došao kamo sam
trebao doći dom nije više postojao,
budući bih uspio samo do jučer doći
i ne bi li to bio upravo taj dan
kad sam rekao: ja pamtim sutra –
ipak, slijedio sam zahrđale tračnice,
znadući nekuda će me zacijelo odvesti,
premda su bile u korov zarasle, samo tu
i tamo poneki kržljavi cvijet kog preskočih
il obiđoh, često gubeći korak, dok nisam
do kapije došao nalik na paučju mrežu
od lijevanog željeza s lokotom oblika srca
viseći na lancu poput privjeska oko vrata,
premda ni lijevo ni desno nije bila ograda,
ni zid, tek dvije kolotečine iza kapije
što su u svjetlucavoj maglici iščezavale.
stajao sam tamo hoteći vidjeti je li
neki drugi dan, onaj prošli il sljedeći,
s one strane bio, no tad se neko dijete
pojavilo, kao da je kroz zastor iskoračilo,
skakućući nesigurno s jednog nevidljivog praga
na drugi, katkad rukama mašući
da održi ravnotežu, potom se preda mnom
našlo, napuhnutih obraza poput balona,
izvadilo ključ iz usta i odbravilo kapiju.
Mogao sam obići, izgovorih, no dijete reče
smiješeći se: Zidovi i ograde nisu odsutni
Jer ih ne vidimo, ali ti si pamtio sutra
Pa možeš proći i sa mnom doma poći.
okrenulo se i skočilo na prvu plohu
unakaženog tla i ja ga slijedio, pragovi bili
sve dalji, naši skokovi sve smioniji, i ja
lepetao rukama, i dijete mahalo sa mnom,
kao da smo kanili zemlju za sobom ostaviti
i poletjeti, dva razdragana klinca na putu
doma, hitajući kako ne bi bili mrakom zatečeni.60 61