Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
133
Josipa Petek
Tranzicijska kriza
- Samo da me ne pita tranzicijsku krizu, samo da me ne pita tranzicijsku krizu,samo da...- bila je moja mantra
ispred kabineta prof. D. dok sam čekala na redu za usmeni dio ispita.Uzela sam zbog njega slobodan dan na poslu, a
prije toga još jedan da bih napisala pismeni. Poslodavac mi je izašao u susret,doduše nevoljko, ali u ovim trenucima
držala me pomisao da ću valjda proći ako sam položila već pismeni i da ću sutradan osvjetlanog obraza doći na posao.
Trud se uvijek isplati,učili su me roditelji...
- Izvolite, kolege - rekao je profesor, nekoliko nas prozvanih napunili smo njegov kabinet. Bila sam prva na redu.
- Kolegice, recite mi nešto o globalizaciji
Odahnula sam kad sam čula pitanje i počela izvlačiti sve što sam znala o toj temi iz svih kuteva mozga. Dobro
je prošlo. Profesor me promatrao koncentrirano i s odobravanjem.
- Dobro, sad mi recite nešto o tranzicijskoj krizi
Sjajno, prošlo mi je kroz glavu, a potom mi više nije prošlo apsolutno ništa. Bilo je tu ponešto o tome, negdje,
što sam znala reći, prije negoli sam čula pitanje, međutim,u ovom trenu, ovladala je mnome nevjerica, što od svih
pitanja koje sammogla dobiti, tu je bilo baš to, omraženo...Tupo sam gledala u njega, kao da mi je oduzeta moć govora,
proučavala kako on mene proučava i mislila koliko će ovo još trajati jer su se već i ostali u kabinetu počeli meškoljiti i
došaptavati.
- Žao mi je kolegice, morat ćete na komisiju- rekao je pružajući mi indeks
Evo i moje prve komisije, juhu, a taman sam se mislila toga riješiti, na zadnjem roku prije nove godine. To će
mi upropastiti cijele praznike jer sam već bila u zaostatku s planovima vezanim uz faks, a radila sam i to mi je još više
otežavalo organizaciju vremena. Znam već i što će biti sutradan na poslu. Dio zluradih kolega u sebi će se smijati dok
namješta lažno žaljenje na licu, nekoliko iskrenih će biti ljuto, na mene naravno, jer su se solidarizirali s mišlju da treba
biti barem netko od njih tko će se obrazovanjem izdići i napustiti to mjesto, kad su oni već zaglibili.
Tako je i bilo. Ja sam bila vrlo tiha taj dan, i nekoliko sljedećih, razmišljajući o svojoj poziciji, hoću li stići dati
sve te ispite, da ne moram plaćati školarinu, koliko ću još vikenda morati odraditi, kako će uskoro i nova godina i moj
rođendan i svi ti simboli proteklog vremena koji će me napasti vrlo brzo i suočiti s mojim propustima.
I naravno, beskrajne analize života koji je ostao negdje za petama, u prošlosti, neka druga ja, u sigurnijim i
stabilnijim vremenima, kad se sve činilo tako lako.
- I, što te pitao?- pitala me Maja, frendica s faksa, tu smo negdje bile s ispitima.
- Tranzicijsku- procijedila sam nevoljko, kroza zube.
- Uf... Dobro, nije to tako stravično pitanje, ali na njega se nadovezuju oni glupi stabilizacijski programi i što ti
ja znam, ništa to ne razumijem, blebam to napamet kao idiot.
- Da, i ja isto, ali očito imam neku blokadu čim naiđem na taj dio gradiva, s time si baš silujem mozak, zato
mi i nikako ne ide...
- I što sad?
- Ništa, idem na komisiju, ako me diš više ikad pusti na ispit, mislim kako već svi vjeruju u firmi da sam izgu-
bljeni slučaj i kako se trebam pomiriti s činjenicom da nikad neću biti više od onoga što sam sada
- Ma daj, nemoj tako, sad si u depri jer si pala, daj, popij nešto žestoko, bit će ti bolje...
Bila je subota navečer, naš tipičan ženski izlazak, nismo se još sve skupile, a ja već po žesticama...nije mi bilo
ni do čega... moj kvazidečko me već nekoliko puta zvao, nisam se javljala... I toga mi je bilo dosta, imao je curu već
četiri godine, mi smo se počeli viđati zadnjih par mjeseci, međutim, počeo me opsesivno u zadnje vrijeme zvati svaki
dan po nekoliko puta, kad bismo bili nasamo imao je neke čudne filmove o tome kako nezna više što će i kako će, da
će se baciti s mosta, da bi se najradije ubio, pa što ja mislim što bi trebao napraviti, raskinuti sad ili ne, itd. A bio je
skoro deset godina stariji od mene. Što mi je to sve trebalo, ponekad sam se pitala, ali nisam poduzimala apsolutno
ništa. Našli bismo se, bilo bi nam lijepo, do trenutka kad me nije počeo upoznavati sa svojim društvom a ja se počela
pitati koliko dugo će trebati da mu cura sazna i hoće li me jednom netko dočekati iza ugla s toljagom u ruci... A onda
bih opet na to zaboravila ili me jednostavno nije bilo briga. Nisam bila posebno zaljubljena, jednostavno mi je godilo
razmjenjivanje nježnosti, više nego ti sumanuti razgovori. Kad bi počeo o tome, isključila bih se i mislila nešto treće,