Page 137 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

132 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
pogled. Izuzev naših uobičajenih razgovora o ispitima, gradivu i skriptama, ponekad bi se dotakli i nečega drugog. Dok
je naručivala, namigivala je konobarima, grleno se smijala, privlačila pozornost i pojavom i ponašanjem. Ono drugo o
čemu bismo pričali bili su ponekad dečki, ponekad krpice i ostale stvari o kojima možeš pričati na jednoj površnoj razini
bilo s kim. Kad smo došle do razgovora o povremenim poslovima uvijek bi ispadalo da ona nalazi neke jebeno dobro
plaćene, preko jebenih veza, bilo preko godine, bilo preko ljeta. Bile su to skoro pa sulude svote kojima se voljela hvaliti,
istovremeno podvlačeći kako je baš sretna i zahvalna Bogu i sreći, za poslove s tom srednjom školom koju je imala, koju
sam i ja imala. Osim što su sume bile čudne i radno vrijeme je bilo čudno, jer se svakom takvom poslu posvećivala tek
pokoji sat dnevno. Nisam postavljala previše pitanja, ni onda kad bi se zaboravila, pa bi sljedeći put radila nešto drugo ili
treće od onoga što je prvi put spomenula. Nije imala dečka, nije imala bogate starce. Plaćala je sama školarinu, uporno,
iako je kao i ja pala koju godinu. Oblačila se luksuzno, izgledala je luksuzno. Jednom se pojavila u krasnoj kratkoj bundi
koja je savršeno išla uz njenu boju kose. Komplimentirala sam bundu i njezin izgled taj dan a ona je samo kratko dodala s
onim svojim nevjerojatno šarmantnim osmijehom: - Hvala, to je bio poklon...Znala sam otprilike procijeniti vrijednost tog
i svakog sljedećeg poklona na njoj, ali smo nastavljale igrati tu igru dok god su trajala predavanja i naše kave poslije njih.
Bila je draga djevojka. Bila je zabavna, inteligentna, željela sam joj da završi faks i nađe najbolji posao od svih koje je radila
do tada s tim istim osmijehom koji otkriva koliko i skriva...
Puf
Pričekala sam s Ivanom ispred faksa da je pokupi prijevoz. Zapalila sam cigaretu, držeći fascikl i dogovarajući zadnje
detalje oko zajedničkog izlaganja koje nam je dodijelio profesor. Auto je stao, došao je njen dečko. Dečko? Lik je imao bar
pet banki. Na trenutak sam pomislila da joj je to možda otac, ali sam se jasno sjetila kako je rekla da dolazi dečko. Nemam
neku predrasudu u pogledu bilo čega kad je ljubav u pitanju, pa čak ni ljubav, nego seksualna privlačnost, ali u tom trenutku
nekakome to ipak uspjelo iznenaditi. Kad su nestali iza zavoja slegnula sam ramenima, bilo je to zapravo i simpatično, zašto
bi postojale te granice uostalom, tko ih je i zašto uopće izmislio?
Nazvala me za dva dana da dođem do nje na par sati da sredimo koncept, svaka svoj pa onda i zajednički. Sviđala mi
se ta njezina organiziranost i poduzetnost, prštala je energijom, iz njezinih usta nikad se ništa nije činilo nemogućim. Uz to
je bila i crvenokosa, pa je taj njezin unutarnji žar izgledao kao da poprima vanjsko obličje. Rekla je kako je dečko na poslu pa
da imamo dovoljno vremena i mira da to sve sredimo.
Kad sam došla k njoj, uz kavu i kolače i već pripremljene papire, dočekao me super uredan stan, elegantan i topao.
Radile smo neko vrijeme dok to nije poprimilo izgled konačne verzije, bila sam zadovoljna što je to već u toj fazi jer mi se
činilo da ću tome posvetiti i nekoliko dana možda, međutim, ona je to nekako uspjela skratiti, odvojiti bitno od nebitnoga s
takvom lakoćom, dami se činilo zapravo da je odradila i dobar diomoga posla. Kad smo se potommalo opustile, komentirale
smo ljude sa seminara.
- Jesi vidjela onog Marka koji je zadnji put izlagao? Moram priznati da je za naš faks prilično zgodan momak...
- Jesam, da, nije loš, odgovorila sam, iznenađeno- sviđa ti se?
- Pa da, naravno da mi se sviđa, zato sam to i spomenula, ne znam da li bih ga pozvala na kavu ili ne...
- Pa pozovi, zašto ne? Ali, nemaš li ti dečka?-u sljedećemmomentu samhtjela pregristi jezik jer samsi zazvučala kako
nešto moraliziram na onaj ljigavi malograđanski način.
- Imam, da. Ali Bruno i ja imamo dogovor. I njemu i meni je jasno da je naša priča gotova čim ja završim faks i nađem
posao. On mene financijski podupire sve to vrijeme a ja mu pružam sve što mu treba u međuvremenu, dobije ručak, uredan
stan i nekoga tko legne kraj njega navečer u krevet, s kime se može prošetati po gradu, podružiti se
- Nema tu ljubavi, znači?
- Mislim kako možda s njegove strane i ima...Ne gledaj me tako šokirano Barbara, nema u tome nikakvog zla, ja njega
ne zavaravam, tu i tamo se nađem s pokojim dečkom ali uvijek sam doma i biti ću dok ne dođe taj dan koji sam ti rekla
- Ali, što ako se zaljubiš?
- Neću se zaljubiti, ne dopuštam si to, dopustit ću si kad napravim sve što sam planirala...
- Misliš kako se to može kontrolirati?
- Ja mogu, za druge ne znam. Da nisam preuzela kontrolu nad sobom, sad bi imala troje djece na sisi u onom selu iz
kojeg sam došla, ne bih upisala fakultet, živjela bih od socijale, imam samo oca živog, koji je penzioner i kojeg i ja djelomice
financiram. Tako bi izgledalo da samostala s tadašnjimdečkom. Adragamoja, bolje imati slomljeno srce, nego prazan želudac...
Sve djevojke jednom su bile djevojčice. Svaka djevojčica čula je barem jednu bajku. Djevojčice postaju djevojke koje
postaju žene. Pif, paf,puf!