Basic HTML Version
prikaz
prikaz
prikaz
prikaz
prikaz
prikaz
prikaz
prikaz
riječi
291
PRIKAZ
Marija Lamot
Pitanja bez upitnika
Ivan Herceg: Kad će doći Babilon, HDP, Zagreb, 2013.
Naslov zbirke pjesama Ivana Hercega „Kad će doći Babilon“, postavljen kao pitanje bez upitnika, u pjesmama
koje slijede upućuje na konstataciju upitnosti bez odgovora, ne samo u smislu oblikovanja poetskog izraza, već kao
iskaza egzistencijalne situacije. Upitnost u ovim pjesmama, radikalno postavljena da gotovo nema dvojbe (upitnosti
o upitnosti), pojavljuje se kao metafizička konstanta, „kozmička cenzura“.
Ivan Herceg gradi pjesme odnosa spram drugoga, traži jedinstvo s drugim, pokušava prevladati razdvojenosti
subjekt – objekt, forma - materija, čovjek – svijet; pronaći i potvrditi sebe u drugome, u djelu koje stvara, i na taj način,
u Heideggerovom smislu, u djelo postaviti istinu bića. Latentno, u tom pjesništvu, prisutna filozofija, omogućuje
odnos spram totaliteta kojim se brišu i prožimaju postojeće granice, pa u pjesničkoj lucidnosti ljubavnički odnos, kao
svojevrsna topografija tijela, određuje i mjesta u koja je pjesnik putovao, prostor i vrijeme, svijet, cjelinu kozmosa. Pri
takvom odmatanju slojeva bića, potvrđuje se višeznačnost poetskog govora, pa tumačenja, jezično pročišćenih, pje-
sama Ivana Hercega, ne mogu biti jednoznačna.
Metafora Babilona kao „božjih vrata“ ukazuje na potrebu ulaska i pronalaženja drugog svijeta, kojeg se, uspr-
kos nastojanjima, iz „kule babilonske“ ovoga svijeta ne može dosegnuti. K tome, jezici su ostali ispremiješani, „Ispre-
miješali su nam se jezici/i kamen je u svakoj našoj riječi/ koje si bez milosti upućujemo.“, što mogućnost razumijevanja
u odnosima umanjuje, gotovo isključuje. I sam jezik poezije postaje upitan. Sveden samo na dešifriranje poetskog tek-
sta, ostaje bez smisla i sadržaja, bez životnog nadahnuća i bez temelja. Vrlo radikalno to je izrečeno u pjesmi „Klopka“;
„Samo nesmisao, samo neznačenje,/koje zapisujem i umnažam./Zajedno smo božanstveno izbrisani,/ a čeznemo za
razumijevanjem,/ za drugim, koji će nas dešifrirati/ kad slova postanu samoubojice.“
U odnosu na pokušaj i potrebu uspostavljanja sebe u drugome/putem drugog, u pjesmama Ivana Hercega
prisutni su neprestani obrati i proturječja. U ljubavnim pjesmama prvog ciklusa „Siluete, hologrami“ konkretni erotski
doživljaji prerastaju u apstraktne likove erotskih žudnji iskazanih kao siluete, hologrami. Jedinstvenost se pretače u
mnoštvenost, „Koliko nas je bilo kad smo bili?/ Siluete, prikaze, hologrami.“ Vremenska protočnost privida vraća u
prošlost „sve do krede“. A zadržavanje vremena iskazuje se kao besmisao „neprekidni val u vremenu unatrag“, jer
vrijeme je „zaključano paravrijeme“, „matematika odsutnosti“.
Ljudi su zemlje, koje opisuje Ivan Herceg, neistražena područja, „Ni ja neću znati tko si ti, ni ti tko sam ja,/
nitko, ništa, osim oceana s pogledom/ na sedam brda i sedam nesreća“, u potonuću u vodi Atlantika „vrisnuti za kraj
Novoga svijeta“. Prostorno-vremenske koordinate - apriorne odrednice iskustva, pjesničkim obratima kao da se gube,
a „umjesto razuma“ kao ishodišne točke, naslućuje se „samo krah u kojem…oslobađamo otrovni mir“.
U konačnici rezultat je nemogućnost subjekta (ja) da pronikne, ostvari sebe u drugome, drugo(g) u sebi,
nemogućnost spoznaje prirode, boga, vlastite duše, rascijepljenost u sebi i u svijetu, unutrašnje protuslovlje, scho-
penhauerovski predstavljeno slijepom voljom zastrtom velovima privida.