Basic HTML Version
242
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
TROGLAVI VUK
Vid ima troglavog vuka kojeg je napravio
od drveta – tri drvene glave na zajedničkom tijelu od platna.
uloge se podijele čim sakrijem ruke pod platno.
jedan je ostao vuk drugi postao ovca a treći
blaženi konformist – mirotvorac – svetac – otpadnik – mudri učitelj. kako mu dođe.
onaj koji zajebava drugu dvojicu. ili se on i ovca
urote protiv vuka.
najgore su ovce kad krenu. opake su. da im daš pušku
streljale bi sve što je različito od njih. i knjige i ljude i jezike. i to baš one ovčice
iz redova stabilnih prilagođenih stravično normalnih.
treba mi još jedna glava
kažem Vidu
da sredi ovu zbrku
.
pa ti odlučuješ
kaže mi Vid. na to sam zaboravila. ja njima dajem glasove.
da vuk ima još jednu glavu preda mnom bi bila cijela vojska.
(jedan dan u tjednu rezerviran je za svađu.)
izmorena od bitke stavljam troglavog vuka u torbu i izlazim na ulicu.
u prolazu između dvije zgrade
kroz otvoren prozor dobro uštimani par
vodi ljubav odzvanjajući prema nebu.
njihovi vukovi govore svim jezicima svijeta.
KAD TI SE JUTRO ZALIJEPI ZA KOŽU
uvijek me iznenadi kako
sivo u jutro može biti toliko sivo
da bih ustala prvo sam odgrnula
teškom mukom jutro sa sebe
pa tek onda plahtu
je li ikad itko izvagao
jutro u februaru? koliko teži to jutro?
sanjao sam čudesan san
kaže Vid
ispred mene je bila košara
puna larvi a ja sam uzimao
jednu po jednu otvarao ju
i puštao leptire da odlete