Basic HTML Version
160
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
pa ih opet vraćala, bez razloga, rastreseno. Bila bi samouvjerena, proračunata i odmjerena, kakva je uvijek bila, rekla bi puno,
mnogo bi pričala, ali zaključiti se ne bi moglo mnogo, ako bi i uopće moglo nešto. Nekad bi razbijao glavu oko njenih riječi,
ne bi mogao da o njima ne misli, da o ičemu drugome misli, ali sada više ne. Krive predodžbe i nadanja davno pokopana,
zaboravljena, čudna, kao da nikad i nisu bila njegova. Trulež. Par riječi, običnih, tisuću puta izgovorenih, riječi bez ikakva značaja.
Mogao ih je prekinuti. Ali nije. Zbog nekadašnjeg prijateljstva, zbog suosjećanja, zbog njega, zbog nje, zbog onog „Ej!“.
Blještave zvijezde među granama, bjelina i drhtave sjenke posvuda.
Dvije istine
Sjedio je s Tomom u polupraznom kafiću u centru. Ne sjeća se kako su počeli pričati o ratu. Govorio je o zapaljenim selima
i sablasnom, ali opčinjavajućem prizoru ljetnih noći 1995. Mrak, zvjezdano nebo i deseci vatara naokolo. Svako su malo
pucnjevi i rafali prekidali pjesmu zrikavaca i žaba... Toma ga je slušao sa zanimanjem prekidajući ga tek tu i tamo nekom
kratkom psovkom ili izrazom oduševljenja.
«Ne znam što nam je to trebalo! Da smo ostavili te kuće, nitko nam ništa ne bi mogao spočitnuti, a ovako... reći će da smo
isti kao oni, iako nismo i nikad nećemo biti isti... U svakom slučaju, to nam nije trebalo...», uzbuđeno je zaključivao Ilija.
Već je prije primijetio da ga brkati muškarac za susjednim stolom sa zanimanjem promatra. Sjedio je sam i ispijao svoje pivo
dižući čašu laganim usporenim pokretom. Kad su im se pogledi opet sreli, čovjek mu prodornim promuklim glasom dobaci:
«Mladiću, obično ne prisluškujem što ljudi govore, ali ovaj put se moram umiješati. Ja sam hrvatski branitelj, prošao sam
ratišta od Vukovara do Dubrovnika... A ti, ti nemaš pojma ni o čemu! Ne pričaj o stvarima koje ne razumiješ!»
«Ali palili su, vidio sam na svoje oči!», odvratio mu je Ilija uzbuđeno. Više od upadice vrijeđao ga je neznančev prezrivi i
gadljivi ton. Čekao je odgovor i bio spreman na raspravu, no čovjek je samo uz posprdan smješak odmahnuo rukom i
okrenuo mu leđa.
«Pusti budalu!», bio je rekao Toma. «Budala», smiješna riječ koju smo, kao i mnogo toga drugoga, preuzeli od Turaka. Zar
je čovjek koji je bio spreman izgubiti svoj život za druge jednostavno samo to – «budala»? Stvar je bila mnogo kompliciranija.
Nije su tu radilo o istini i laži, nego o dvije istine, jednoj vidljivoj, hladnoj i argumentiranoj i drugoj do koje se dolazi samo kroz
patnju. Osjećao je snažnu sućut prema tom čovjeku, želju da mu na neki način pokaže koliko cijeni njegovu žrtvu. I boljelo ga
je što, bez obzira na mnoga načela i stavove koje zasigurno dijeli s njim i njemu sličnima, ostaju tako daleki, gotovo neprijatelji.
Odlazeći iz kafića još je jednom susreo njegov pogled. Kimnuo mu je ozbiljno, bez smješka, pa neka to shvati kako hoće.
Beton i gužva na ulicama. Previše ljudi i buke. Trebalo mu je malo mira, tišine i samoće, tek malo, da se okrijepi i sjeti kako
nije sve samo strka i borba. Uspeo se do Strossmayerova šetališta i sjeo na klupu pod gole kestene. Raspjevani kosovi i
sjenice, prve zvijezde na nebu. Gusti oblaci najavljuju kišu sljedećeg dana. Nekoliko starijih parova prolazi kraj njega. Za
mlađe je još valjda prerano. Sjedio je tako kojih pola sata, a onda se lagano uputio prema Kamenitim vratima. Kad je kao
dječačić prvi put došao u Zagreb, kod Kamenitih je vrata sjedio jedan bradati prosjak u poluraspadnutoj seljačkoj odjeći.
Nije ga odmah bio vidio cijelog nego je uspinjući se onako sićušan i gledajući u pod da ne padne, prvo primjetio samo jednu
ispruženu nogu i opanak. Druge noge nije bilo. Samo duga sijeda brada, modre oči, crvena kapa i taj opanak.
Sada nikakvom prosjaku nije bilo traga, no iznenadio se opet. Možda je i sto mladih ljudi stajalo u prolazu pred kapelicom,
pognutih glava i ozbiljnih lica, u tišini. Pažljivo se probio kroz njih i već stigao do kipa svetog Jurja kad su počeli moliti, muklo,
prigušeno. «Vjerujem u jednoga Boga... Oca Svemogućega... Stvoritelja Neba i Zemlje...». Zastao je i okrenuo se. Nešto ga
je u cijeloj toj sceni potreslo. Kao da je sve to već jednom doživio, taj mrak, ljude, glasove. Dok su tihim crnim prolazom
odzvanjale riječi molitve, prevrtao je razna sjećanja. Čudo koliko je toga prevrtio u tih nekoliko trenutaka! Njegovo selo,
djetinjstvo, prve ljubavi i prijateljstva za koja je sva mislio da su vječna, dragi pokojnici, neke zaboravljene nade i očekivanja... –
nisu to bile potpune jasne slike, no od svake kao da je vidio ono najbitnije, njihovu srž i dušu, njihovu ljepotu. I onda konačno
shvati na što ga je podsjećala molitva. Riječi sa svojim pravilnim razmacima i prigušenim tonom zvuče gotovo pa isto kao
morski valovi kada prevrću šljunak. ...Borove iglice na odsjaju zalazećeg sunca. Crvena kugla na nebu, crvene sjene na tlu,
miris borovine. On i njegovi vojnički drugovi čiste puške i šale se. A more pod njima šumi, neumorno, ozbiljno, moćno...
Ushićenje koje ga je tada obuzimalo opet oživljava. Najradije bi se zaderao iz sve snage da pokaže koliku životnu snagu
osjeća u sebi. Kontrast, moćni kontrast, svijest da je sve prolazno a opet baš zbog te prolaznosti i različitosti još ljepše, je li to
možda istina koju toliki traže? Je li smisao svega da čovjek osjeti suprotnost, da u tuzi osjeti radost, u veselju tugu, u bolesti
zdravlje, u pobjedi poraz, u starosti mladost, u prolaznosti vječnost... ne da to shvati, nego da osjeti?...
Nalet hladnog vjetra odnio mu je kapu s glave i stao je prevrtati niz ulicu. Potrčao je za njom da je uhvati, a potom je
protresao i veselo navukao skroz do očiju. U lokvi do njega odražavale su se stare palače. Kao da se iz lokve, a ne dolje s
trga čuju tramvaji i povici.