Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
159
Luka Vukušić
Hvala
Sjedio sam u autobusu koji je svakog časa trebao krenuti. Iako je bilo predbožićno vrijeme i velika gužva, putnici su šutjeli i
uglavnom zamišljeno gledali pred sebe, kao da je nešto od magle i smoga koji su pritisli grad ušlo i u njih. Tišinu je prekinuo
čovjek od kojih četrdeset godina, visok, jakih ramena, bradata izražajna lica, u crnom kaputu. Ušao je na prednja vrata i
progovorio jakim basom: «Gospodo, molim vas, pomozite! Nemam posla. Branio sam Vukovar.» Pritom je podigao desnu
ruku bez dva prsta, odsječena da bi uvijek pokazivao neprijateljski pozdrav. Nitko se od putnika nije odazvao pa je čovjek
krenuo prema zadnjem dijelu autobusa pokazujući svoja tri prsta i ponavljajući: «Pomozite gospodo!», više zapovjedničkim
nego molećivim tonom. Kad ni nakon što je došao do zadnjih vrata nitko nije reagirao, ironično je pozdravio: «Sretan Božić,
gospodo! Hvala na pomoći. Živjela Hrvatska!», i izgubio se.
Krenuli smo. U glavi mi se komešalo. Grozeći se slikemrtvog golog tijela jednog našeg vojnika koja mi se stalno iznova javljala,
pokušavao sam skrenuti misli na nešto drugo, ali mozak kao da mi se blokirao. Nikako da se makne od rata. Zamišljao sam
kako je to izgledalo kad su onom čovjeku sjekli dva prsta – jesu li to učinili brzo ili mu polako sjeckali dio po dio, pucali
u njih... Sjetio sam se zatim jedne scene nakon granatiranja, čovjeka koji u parku neutješno grli mrtvog sinčića s golemim
podočnjacima... Kondukter me zamolio za kartu. Trgnuo sam se i pružio mu je drhtavom rukom. U autobusu je, kao i dok
je prosjak obilazio, vladala tišina prekidana jednoličnommolbom: «Karte molim! Hvala.» Zvučalo mi je smiješno slabašno to
«hvala», «hvala» izgovoreno kao odgovor na pruženu kartu. Da je prosjak nešto dobio, vjerojatno bi upotrijebio istu riječ.
«Imao je i sreće s prstima jer su mu odsjekli dva najmanje potrebna, a da je bio na srpskoj strani, mogao je ostati bez tri.»,
pomislio sam. Mrak, šuma... opet se vraćam na dijete s podočnjacima. Počinje me gušiti snažan osjećaj da ono nije smjelo
umrijeti, da ga je otac trebao samo malo prije grliti pa ne bi umrlo. Grlo mi se steže i polako gubim nit misli. Očeva ljubav
prema djetetu, prosjakovo domoljublje, moja glava, glave svih koje volim... u sve se to rat uvukao sa svojom tragičnošću, ali
i nekom snagom koje mir nema. Gdje je sad ona euforija nakon «Oluje»: vrištanje ulicama od sreće i ponosa, pucanje u
zrak, trubljenje automobilima, grljenje i klicanje vojnicima? Jedan ogroman vojnik s ličkom kapom stajao je među suborcima
i smijao se dok su im ljudi klicali. Iznenada mu se lice zgrčilo u plačnu grimasu – čovjek je par trenutaka plakao gledajući u
gomilu, a onda pokrio lice rukama, zgurio se i povukao negdje u pozadinu...
Kod zadnjih sjedišta čulo se opet: «Karte molim! Hvala.»
Drhtave sjenke
Pucaju grane, njihove tamne sjene isprepliću se po snijegu. Nema žive duše. Ni ptice se ne čuju. Otjerao je i njih hladan
vjetar, ili mrak.
Kod kafića nabasa na njega. Godinama se nisu vidjeli. Nigdje, ni u prolazu. Neka ga radost spopadne, instinktivna. Veselo
dovikne: „Ej!“, pa se sam sebi čudi, i smrkne odjednom. Glas je bio brži od misli, od ponosa. „Jesi li to ti?“ Glupo je uopće
odgovoriti, a i što da se odgovori: „Da, jesam, ja sam.“ Čeka da pita još nešto, ali neće, neće par sekundi, dovoljno da se
jave sjećanja: zvukovi, atmosfera, čitav onaj dan opet je tu, za tren. On i ona. Glasovi jasni, zvonki, odjekuju, na prvi pogled
hladni i jednoličnog tona, ali zapravo puni prigušenih osjećaja, kao u molitvi, puni patnje i žaljenja, sebe i drugoga. Isprepleću
se, muški i ženski, praćeni njegovim dubokim pogledom i njezinim sažaljivim. Oko njih kloparanje tramvaja, sivilo, suha trava,
gradska gužva, golubovi i mrvice kruha, magla, i jednolična žuta rijeka, blatna i prljava. I ona i on znaju da je gotovo, i njihovi
glasovi to znaju, no kao da žele još malo sve produljiti, umjetno, kad ne ide drugačije, kroz šuplje riječi i bljedunjave osmijehe.
Sve je toga dana bilo blijedo, magličasto, prekriveno oblakom, sve je mirisalo na vlagu i trulo lišće... I kao da osjeća to trulo
lišće tu u snijegu, u njegovu pogledu, u njegovimnesigurnim rukama. „Jesi li još s njom?“, pitao bi ga, čisto onako, da pita nešto
suvislo, da prekine šutnju i iznenadi i sebe i njega i mučna sjećanja. Nikada ga zapravo nije mrzio. Zamjerio mu je, ljutio se,
uspoređivao ga je sa sobom, ali nije ga mrzio. Nije mogao. Ni njega ni nju. Ona ne bi ovako šutjela, vadila ruke iz džepova