Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
73
TIH DANA, NEPRETENCIOZNI ZAPIS
petnaest sam prijepodneva
gledao školski program
sve dok me opstanak
nije nagnao na brza, isprekidana povraćanja.
životinje se uglavnom, temeljito i bez kraja
žderu u taknutoj naturi.
ja sam humanist
ali ne znam maštati
zato uvijek popizdim
kada vidim susjedovog psa
kako satima, netremice, gleda mlado
bedro mjeseca, sjeća se i plače.
mileniji, kažu, supstoje. i tako nekada
pred predstavu obvezno jedem sjemenke
pjevam potiho borbene pjesmice i iz puti
mi onda kroz nepunu godinu
niču žitna polja
kojima tako nježno tepaju zavičajni pjesnici.
na usnicama mora
zaspala je silvia, zvijezda soft-corea i sanja me
kada more progovori on se probudi
i ničega se više ne sjeća.
nemam nikakvoga stava o vandalima
koji su sinoć, tu predamnom
napumpavali tvoju arhaičnu i taštu kuhinjsku krpu
tako počinje treće, najuzbudljivije poglavlje
emanuelle
ionako ću sam završiti sve što su započeli
kada mi sutra
u kuhinji
budeš okrenuta leđima.
samo zato, dva sam puta izišao u hol pušiti
i, i vidio sam toga dana
telefonsku govornicu kako prazna kisne
na vreloj ljetnoj kiši
što je negdje u selima udarala po kolskome putu
podižući, prvih trenutaka pada, oblačiće prašine
i to je bilo nešto najljepše za vidjeti
u ona vremena
rekla si mi, ponavljam
vidio sam praznu telefonsku govornicu
svoj napušten dom
u komu sam se učio konačnoj afaziji
ulica je opet bila četvrti
atonalni kvartet ničega
ljudi su se sklanjali u veže i na brzinu
dok su još bili vlažni
čitali sa svojih dlanova
astrologijske znakove obnove.
u potkožju telefonskoga konopca
cijelo to vrijeme
strujale su moje ponajbolje pjesme