Basic HTML Version
58
riječi
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
do 1860. bilo Zagrebačkog Kaptola, a predijalcima je priznat stari vazalni staus, privilegije i obveze. Najvažnija obveza
je bila plaćanje poreza (kanon) koji se plaćao kao i u Hrvatskoj o Martinju. Porez su plaćali sve do sredine 19. stoljeća
kad ta obveza prestaje. Po dolasku u Keču predijalci su dobili i jednu ili više obitelji kmetova koji su većinom bili Srbi.
Točan broj Hrvata koji su doselili u Keču nije moguće utvrditi jer se u povijesnim izvorima navode samo imena glave
obitelji. Messner – Sporšić polazi od procjene da je svaka obitelj s poslugom mogla imati prosječno „deset glava“.
To bi značilo da je ukupno iz Pokuplja i Turopolja u Banat preseljeno oko 1000 stanovnika a da je u Keču došlo oko
130 Hrvata.
Preseljenje, raseljavanje u komunističke logore i iskorjenjivanje
O tome kako je obavljeno preseljenje u Banat sačuvano je kolektivno pamćenje koje je zabilježio Adam Mixich
(Mixich, 2014). On piše da su pokupski i turopoljski predijalci bili relativno bogati pa su raspolagali s više konjskih
zaprega i kola. Kada su krenuli na put u proljeće 1801. godine upregli su konje i kola te natovarili svu prtljagu i krenuli
zajedno s djecom i obiteljima. Prvi dio puta su išli uz rijeku Kupu do Siska a potom su produžili uz Savu prema istoku.
Zajednički su putovali dalje prema Brodu i Vinkovcima. Kod Vukovara skelom su prešli preko Dunava. Potom su
putovali do Bečeja gdje su skelom prešli preko Tise a potom je svatko išao na svoje odredište, odnosno na imanje
koje mu je bilo dodijeljeno. Ovaj put od 400-500 km navodno je trajao tjedan dana što znači da se dnevno prelazilo
oko 60 km
113
.
Seoba nije obavljena odjednom. Mixich piše da se više puta išlo „amo-tamo“ ali ne navodi druge detalje. Po dolasku
čekala ih je posebna Komisija koja je bila zadužena za uvođenje u posjed. Tim je poslom upravljao grof Čekunić
(Čekunich) kojem se kasnije pripisuju zasluge za mnoga dobročinstva i korisne inicijative za gradnju javnih objekata.
U nekim izvorima navodi se da su predijalci dobili gotove kuće ali Mixich to drži manje vjerojatnim. Čini se da su
kuće morali graditi sami. To u Banatu nije bio jednostavan posao jer u tom kraju nema kamena niti drveta. Kao
građevni materijal služila je uglavnom zemlja s kojom su se nabijali zidovi široki čak 70-80 cm a kuće su se pokrivale
trskom koje je bilo u obilju jer je to bio prilično močvaran kraj. Kamen i drvo morali su se dopremati iz udaljenih
krajeva što je bitno poskupljivalo gradnju kuće. U svakom slučaju Hrvati u Keči taj su posao obavili temeljito jer
mnoge kuće još i danas svjedoče o njihovom graditeljskom umijeću.
Po dolasku u Keču Hrvati su zasnovali svoje naselje u zapadnom dijelu već postojećeg naselje. Od tada postoje
dvije Keče: Rumunjska (Checea Romana) i Hrvatska (Checea Croata). Uz zemljišta koja su predijalcima dodijel-
jena sporazumom još prije njihova dolaska, dobili su i razmjeran broj kmetova, najviše tamošnjih Srba i ponekog
Mađara i Bugara. O točnom broju i narodnosnoj pripadnosti njihovih kmetova nema izravnih podataka ali se može
pretpostaviti da je postupak bio isti ili sličan onom u Boki i Neuzini za koje postoje pouzdani podaci. Zalaganjem
biskupa Vrhovca predijalcima u Bantu, pa tako i u Keči, potvrđena su plemićka prava pa su hrvatski predijalci postali
mali plemići ili „
nemeši
“. Na zemlju koju su tako uživali plaćali su porez gospoštiji u Billedu, odnosno svom senioru
zagrebačkom biskupu.
Ubrzo nakon dolaska i prijema dodijeljenog zemljišta, hrvatski predijalci su shvatili da ta raspodjela baš i nije bila
pravedna. Biskupija je sebi zadržala najbolja zemljišta dok je zemlja koju su dobili kolonisti bila manje kvalitete i
većinom močvarna. Tako da su u kišnim godinama za obradu imali puno manje površina od ukupnih kojima su up-
ravljali. Kečanski kotar bio je niži od razine rijeke Mureš pa bi u slučaju poplave, voda koja se izlila, trajno ostajala na
zemlji i nije se vraćala u riječno korito. To je bio uzrok brojnih sporova koji su se vodili narednih desetljeća. Da bi se
taj problem riješio Hrvati iz Keče, Klarije (Radojeva) i Čeneja donirali su 100 lanaca zemlje i sami financirali regulaci-
ju starog toka Begeja čime su u znatnoj mjeri, iako ne u potpunosti, riješili problem poplava i močvarnog zemljišta.
O prisustvu i životu Hrvata u Keči svjedoče matice župe u Karpinišu (Carpinis)
114
u kojima je već 2. srpnja 1801.
godine zabilježeno rođenje prvog hrvatskog djeteta u novom zavičaju. Bio je to Stjepan Mikšić, sin Josipa i Barbare
a kumovali su Ivan i Katarina Mikšić iz Keče. Idućeg mjeseca zabilježena je i prva smrt, 12. kolovoza 1801. godine
umrla je šestogodišnja Barbara Mikšić, kći Mihovila i Barbare. Do prvog vjenčanja trebalo je čekati punih šest godina
pa se takvo prvo slavlje doseljenika u Keču zbilo 11. lipnja 1807. godine. Kečanska djevojka Barbara Mikšić udala se
za udovca Matu Ilijevića, vjerojatno iz Boke. Inače su se tijekom cijele povijesti ženidbe i udaje najčešće događale
između doseljenika u Keču, Boku, Neuzinu i Klariju. Tek s vremenom dolazi do miješanja brakova s ostalim narod-
nostima koje su zatekli u novom zavičaju. U prvom razdoblju nakon doseljenja broj hrvatskih obitelji se povećavao.
Neke su imale i po šest sinova. Ukupan broj obitelji u Keči povećao se do 1827. godine već na osamnaest
115
. Po
dolasku u novi zavičaj u prvo su vrijeme zadržali život u kućnoj zadruzi međutim s protokom vremena sinovi koji su
113 To je zaista bilo moguće jer računanja brzine kretanja konja i zaprežnih kola za to vrijeme pokazuju da je bilo moguće prijeći i do 100 km za 24 sata (Braudel, 1992).
114 Liber Baptizatorum, Liber Defunctorum i Liber Copulatorum u župi u Karpinišu (Carpinis).
115 Acta oeconomica-Dominium Banaticum, vol. CLXXIV, 1804-1827., Consignatio, spis br. XVII, D. T. 19. Nadbiskupski arhiv u Zagrebu.