Basic HTML Version
54
riječi
temabroja
hrvati
u
rumunjskoj
temabroja
Prema kraljevoj darovnici Opat je dobio privilegij da može neke od svojih podanika osloboditi kmetskih obaveza
i postaviti ih u vazalni odnos prema sebi. Na taj način je stvorena posebna kategorija seljaka
predijalaca
. Oni nisu
bili kmetovi nego opatovi vazali koji su dobili na upravljanje jedan dio njegovog posjeda (
predio
). U početku su bile
dvije kategorije predijalaca: oni koji su dobili na upravljanje samo zemlju i po toj osnovi preuzeli obvezu rada na
njoj i plaćanja davanja opatu i oni koji su uz zemlju dobili i kmetove koji su pripadali nekom prediju. Ovi drugi su
imali status sličan plemićima jer su imali svoje podložnike kmetove. S vremenom opatija se postupno pretvarala u
klasičnog feudalnog zemljoposjednika s važnom ulogom
predijalaca
.
105
Pretvaranje opatije u feudalno dobro imalo
je različite posljedice. Jedna od njih je i borba za mjesto opata. Čak se spominje i neki „samozvanac“ Sifrid koji je
optužen za „rasipanje“ opatijskih dobara
106
. Poznate su i bune mjesnih žitelja koji nisu bili zadovoljni s opatom i
tražili su da potpadnu pod bansku jurisdikciju (1352.) (Ančić, 1994).
U 15. stoljeću u ove krajeve već nadiru turske čete i donose nesigurnost. Cisterciti veoma teško uspijevaju
organizirati uspješnu obranu imanja pa ga krajem 15. stoljeća napuštaju. Opatijski posjedi mijenjaju gospodare sve
dok car Ferdinand I Habsburgovac, uz pristanak pape Pavla IV, nije godine 1558. dao posjede „
za vječna vremena
“
zagrebačkim biskupima koji od onda nose naslov „
Abbas Beatae Mariae Virginis de Topuszka
“.
107
Međutim uskoro
su Turci razorili crkvu i zgradu Opatije.
Sve do kraja 17. stoljeća kraj između Kupe, Save i Une predstavlja nemirno i nesigurno područje. Tek je mirom
između Habsburškog i Otomanskog carstva, potpisanim u Srijemskim Karlovcima (21.1.1699.) Hrvatska dobila
krajeve do Une pa su zagrebački biskupi ponovno došli u posjed imanja u topuskoj opatiji kojeg su preuredili u
gospoštiju Pokupsko („
dominium Pokupsko
“) koja se sada prostirala na obje strane Kupe.
Biskupi pokušavaju oživjeti svoju opatiju doseljavanjem novog stanovništva a brojni upravitelji dobivaju zadaću
da obnove život i prihode. Obnavlja se i predijalni sustav u kojem prema potrebi predijalci imaju obvezu davati
zagrebačkom biskupu konjanike i obavljati vojničku službu. Biskupi su te posjede nesmetano uživali do sredine 18.
stoljeća.
Po završetku rata za „austrijsko naslijeđe“ (1741.-1748.) bilo je jasno da se mora učiniti reforma vojske i vojne
uprave. Potrebe stalne vojske i česti nemiri ponukali su bečko Ratno vijeće da preuredi Vojnu krajinu kao zasebnu
carsku zemlju pod njegovom izravnom upravom. Hrvatski staleži su s druge strane zahtijevali da se Vojna krajina
ukine ili bar stavi pod bansku vlast. Rasprave o tom pitanju započele su već 1749. godine. Budući da su na
području Vojne krajine, zagrebački biskupi imali svoje posjede kojima su upravljali
predijalci
koji su njima plaćali
poreze i zbog toga bili oslobođeni plaćanja drugih javnih poreza, biskupi su se zalagali za stav da njihovi predijalci
moraju ostati oslobođeni plaćanja novih javnih poreza civilnim vlastima. Kako su hrvatski staleži brzo pokazali
spremnost da popuste zahtjevu carice Marije Terezije to su uskoro učinili i predstavnici katoličke crkve pa je 16.
siječnja 1750. godine donesena diploma o regulaciji Banske krajine koju je Hrvatski sabor objavio mjesec dana
kasnije.
Glavna posljedica ove regulacije bilo je proširenje kruga poreznih obveznika na dotada neoporezovano
stanovništvo na crkvenim posjedima u Banskoj krajini. Prema zaključcima Hrvatskog sabora izuzetak su činili
pravoslavci-Srbi banderijalci u Topuskom i u nekim selima uz granice Varaždinskog i Karlovačkog generalata
(Dabić, 1984, str. 157).
Slijedeća posljedica je bilo uključivanje biskupovih posjeda u Pokuplju u sastav Vojne krajine. Time je biskup izgubio
sve posjede topuske opatije južno od Kupe. Gubitak se odnosio na teritorij i na jurisdikciju jer se nije mogla spojiti
vojna vlast s feudalno-civilnom jurisdikcijom. Godine 1784. obavljena je ekskorporacija (izvlaštenje) biskupskog
posjeda Pokupsko koje je stavljeno pod upravu, odnosno priključeno (inkorporirano) u Bansku krajinu.
105 Predij (ili predium) je nasljedno vazalno dobro što ga opatija povjerava na uživanje domaćim ljudima ili uglednijim plemićima iz bližeg ili daljeg susjedstva. Predij funkcionira kao samostalno
vlastelinstvo kojeg obrađuju kmetovi a prihod koji se ubire dijeli se u određenom razmjeru između opatije i predijalaca. Pri tome predijalac zapravo vrši funkciju vlastelina bez obzira na svoj stvarni
društveni status (koji i ne mora biti plemićki) (Ančić, 1994). Pitanje, koje ovdje nije u fokusu, jest da ovakva regulacija odnosa opatije i predijalaca odstupa od pravila srednjovjekovnog redovništva.
Predijalci su još nazivani i „crkvenim plemićima“, odnosno plemićima predijalaca (nobiles praediales). Uživali su povlastice slične plemićkim (nisu plaćali porez na zemljišni posjed, bili su oslobođeni
plaćanja carine i maltarine i imali su vlastite suce). Posjede su dobivali u nasljedno uživanje po muškoj lozi uz obvezu da u slučaju rata obavljaju vojnu službu pod zastavom svog feudalnog gospodara.
106 Navodno je taj Sifrid podijelio dva opatijska posjeda stanovitom Ladislavu, sinu Teutušovu iz Bline. Taj Ladislav je bio u čestim svađama i sporovima sa svojim susjedima ali je imao dobro
uporište kod kralja kao njegov pouzdan vitez pa je kralja pratio na njegovu pohodu u Dalmaciju 1371. godine.
107 Bulom „Antiquam fidem“, papa Benedikt XVI. uspostavio je 5. prosinca 2009. godine Sisačku biskupiju i za njenog biskupa imenovao mons. Vladu Košića. Sisačka biskupija nastala je odvajanjem
područja Zagrebačke nadbiskupije među kojima je i cjelovito područje nekadašnje topuske opatije. Međutim, bez obzira što je područje nekadašnje topuske opatije sada u cjelini sastavni dio Sisačke
biskupije, zagrebački nadbiskup je zadržao naslov „Abbas Beatae Mariae Virginis de Topuszka“.