Basic HTML Version
220
riječi
promocije
promocije
promocije
promocije
nika, često ga pretvarajući u suparnika, nikako u neprijatelja. Zato svoje sugovornike drži zapravo suatorima svojih
razgovora.
Stječe se dojam, što je razvidno po izboru i tema i sugovornika i pitanja, da je sve sudionike razgovora, autorovim
poticajem, tu okupio otpor, revolt protiv šutnje i da je njihovo govorenje vrlo često krik protiv te društvene pošasti
o kojoj – toj šutnji – autor veoma razložno piše u svojem uvodnom tekstu Šutnja nije zlato. Bila je, veli, - ta šutnja
– i još jest, prostor za konstruiranje zabluda, obmana, zaborava, bila je način stjecanja ugleda, časti, utjecaja i moći.
„Šutnja je presahli zdenac, žedni ljudi brzo ga napuštaju i hrle onome s vodom“, rečenica je iz jednoga hrvatskoga
romana. S presahlim zdencem nema života, žedni žude za onim s vodom, za riječju koja znači život.
Velikoga majstor dijaloga Andriju Tunjića prati u knjizi razgovora veliki majstor karikature Mojmir Mihatov i u njoj
su se ta dva stvaraoca i stvaralašta tako sljubila da se međusobno obogaćuju, oplođuju, u stvaralačkoj sprezi postaju
uvjerljiviji, određeniji, grlatiji, rječitiji i smisleniji. Mihatov se uključio u dijalog u knjizi i postao njezinim kreativnim
sudionikom s osamdeset i četiri svoje karikature i Teret šutnje je time zapravo i knjiga razgovora i knjiga karikatua,
knjiga u knjizi, koje se sjajno upotpunjuju i zajedničkom snagom svaka svojeg specifičnoga izričaja snažno razobličuju
i razgolićuju društvena stanja, odnosno zbivanja u društvu.
Iako stvaralaštvo Mojmira Mihatova izmiče svakom čvršćem određenju, zapisano je da je on karikaturist koji jasnim
crtežom i analitičkim postupkom radi asocijativnu nadrealističku karikaturu. Likovni kritičar Josip Depolo napisao
je da su njegove karikature „opekotine po neljudskosti“, da nas iza paravana karikature Mojmira Mihatova „vreba
sotona osobno, sotona koji nas prži na vatri naše neljudskosti, naše taštine i egoizma, naših laži i obmana, našeg
pritajenog nasilja i cinizma“.
Govorio sam dosad o sedamdeset i tri razgovora sedamdeset i troje sugovornika u knjizi, iako je u njoj objavljen
još jedan – pa je razgovora zapravo sedamdeset i četiri, a to je razgovor Tomislava Vukovića s autorom Andrijom
Tunjićem, tiskan u siječnju 2015. u Glasu Koncila, što je dodatna draž knjige – jer se onaj koji profesionalno rešeta i
sam podvrgnuo rešetanju, da se tako pomalo žargonski izrazim, pa je to još jedna osobitost kojom se knjiga izdvaja
među takvim našim izdanjima.
Zabilježio je neki umnik da su odgovorni ljudi u diktaturi tvrda srca, a u demokraciji tvrda sluha. Nema nam, da-
kle, druge nego govoriti i govoriti, razgovarati, međusobno se uvažavati i poštivati u zajedničkoj zauzetosti za što
uspješniji razvoj svojega hrvatskoga društva. Ni demokracija nam ne može podariti komoditet šutnje ako smo se
opredijelili za to da skrbimo o njezinu dobrom zdravlju i dugovječnosti.
Sjećamo se one misli da su neke knjige nezasluženo zaboravljene, ali da ni jedna nije nezasluženo zapamćena.
Teret
šutnje,
knjiga razgovora pouzdano će ostati zapamćena, dakako s neizbrojivim zaslugama i odlikama, kojih ćemo se
danas stići dotaknuti tek u naznakama. Ona koja je cijelim svojim glavnim sadržajem začeta i svijet prvi put ugledala
u hrvatskim medijima i tu prvi put čitana sada nam je dostupna za sva daljnja nova čitanja, kojima će svatko tko je se
domogne odrediti i mjeru i broj.
Njezino izlaženje i predstavljanje podudarilo se, eto, s društveno najpovoljnijim trenutkom – neposrednim izbornim
vremenom u kojem može biti iznimno korisna svakom hrvatskom građaninu, svakoj stranci, udruzi, bilo kojemu
društvenom čimbeniku. Jer knjiga razgovora Andrije Tunjića
Teret šutnje
s karikaturama Mojmira Mihatova zapravo
je svjetonazorski ukoričena Hrvatska i u njoj će svatko pouzdano naći smjerokaze i vrijednosti koje će uzalud tražiti
u izbornim, pa i ostalim, programima i proglasima bilo koje hrvatske političke stranke.