Basic HTML Version
202
riječi
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
kupnim djelovanjem, ponajviše svojom „istinitom glazbom“, jednostavnošću iskonskoga, izvornog glazbenog idioma,
izniklog iz suvremenih skladateljskih čežnji spram iskustvenosti Novoga.
Svoje najmlađe dane Miletić je proveo u Jazveniku nedaleko Siska, u živoj sredini radišnih Čeha, koja danas broji tek
143 duše u 54 domaćinstva. Živo se sjeća vremena djetinjstva u brojnoj i jakoj češkoj zajednici koja je radišnošću
utjecala na hrvatski dio naselja. Čehinja Marija Mliha, domaćica, udala se u Sisak za Ličanina Martina Miletića, dobro-
stojećeg udovca, uglednog majstora s uhodanom krojačkom radionicom u centru grada koji je u razdoblju između
dva svjetska rata bio ekonomski razvijen, dinamičan grad, uključen u brojne kulturne, tako i glazbene događaje. „U
Sisku je bilo bogatih trgovaca koji su kupovali klavire kako bi im djeca učila svirati; pa se u tome očitovao ekonomski
kvalitetan status grada“, kaže Miletić.
Kada je Miroslavu bilo tri godine njegov otac, ambiciozni majstor upoznat s najnovijim trendovima francuske mode,
sukobio se sa židovskim trgovcima u gradu zbog kvalitetnih štofova i izgubio sud. Obitelj se zatim odselila u Zagreb,
a Martin Miletić otvorio krojačku radnju u Vlaškoj ulici. No, nekada jedini sisački majstor krojač nije se mogao nositi s
već etabliranim zagrebačkim majstorima s uhodanom praksom i posao je propao. Kako bi spasila obitelj majka Marija
otvorila je restoran i pomogla obitelji da se održi.
Čvrsta majčina ruka dječaku je usadila radne navike, a odlučnost da ga makne s ulice u slobodno vrijeme, odvela u
školu violine kod solo violiste Opere, praškog đaka Josipa Novaka. Doma je pak muzicirao s rođakom, češkim violon-
čelistom i kapelnikom Stankom Kroumpom, koji je kod Miletićevih na Trnju besplatno stanovao, a zauzvrat dječaka
svakodnevno na jednostavan i pristupačan način poučavao violinu. I unatoč očevu protivljenju klica oduševljenja
glazbom urodila je Miletićevim glazbenim životnim opredjeljenjem i posvećenošću.
Školovanje je nastavio unutar zagrebačke Humlove violinističke škole i glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda
u razredu Milana Grafa, utemeljitelja zagrebačkog kvarteta i Humlove učenice Vere Dujmović. Studij violine nastavio
je kod Stjepana Šuleka, kojemu su zahvalnost za otkrivene tajne skladateljskoga zanata izražavali mnogi hrvatski skla-
datelji, kao što su primjerice; Milko Kelemen, Stanko Horvat, Dubravko Detoni, Pavle Dešpalj, Davorin Kempf, Igora
Kuljerić i dr. Nakon dvogodišnjeg studija u razredu Ivana Pinkave, koji je naslijedio tradiciju Humlove violinističke škole,
Miletić je oko Božića 1952. (svjedodžba je izdana 1953.) diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Već tijekom studija pokazalo se da je spreman i za šire glazbeno obrazovanje pa je kod slavnog Antonia Janigra, vio-
lončelista i dirigenta, jednog od utemeljitelja dugogodišnjeg umjetničkog voditelja Zagrebačkih solista, učio komorno
sviranje, a privatno i kompoziciju sa skladateljem Branimirom Sakačom, s kojim je kasnije i kreativno surađivao (
Koralni
kvartet s dodanim kontrabasom
, 1968.). Umjetnička svestranost, koju je otkrivao tijekom studija, kvaliteta je kojom se
Miletić ubrzo počeo razlikovati od većine. Tijekom studija po crkvama i crkvenim svečanostima svirao je drugu violinu
u
Kaptolskom kvartetu,
ali se još za vrijeme studija i spontano opredijelio za violu. Za vrijeme studija Miletić je 1947.
godine, kao violist položio audiciju i počeo svirati u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb i Zagrebačkoj filharmoniji. Po-
stavši ugledan violist s pozivima i pohvalama iz cijelog svijeta, Miletić je kao solist nastupao za Zagrebačku filharmoniju,
Slovačku filharmoniju, Bratislavske filharmoničare, Lenjingradski komorni orkestar i mnoge druge.
Uz sviranje je od rane mladosti punio kajdanke glazbenim idejama, iako prvi opus datira tek 1947. godine
Duhačkim
kvintetom
. Četiri gudačka kvarteta, nastala između 1950. i 1960. godine, potvrdila su da će Miletić svoja najoriginalnija
djela posvećivati komornim sastavima za koje je najčešće i skladao. To naravno ne znači da u svojem skladateljskom
opusu nije bilo mjesta za gotovo sve instrumente, glazbene vrstama, oblike i stilove.
Do odlaska na stipendiju u Prag 1958. godine, kao pripadnik najmlađe generacije skladatelja, skladao je dvadesetak
djela od kojih neka idu u red njegovih značajnih ostvarenja:
Minijature
za violinu i klavir (1952.),
Drugi gudački kvar-
tet
- „Dalmatinski“ (1954.),
Suita
za gudače (1955.),
Ples
za violinu solo (1957.) koji je prema ZAMP-ovoj evidenciji
najizvođenija skladba hrvatskih skladatelja uopće,
Koncert za violu i orkestar
(1958.), koji je već iduće godine ovjenčan
nagradom Zaklade
Gaudeamus
iz Hilversuma, a 1960. potvrdio je svoju iznimnost osvajanjem venecijanskog
Zlatnog
lava
za glazbu u igranom filmu
Piko.
Trajno prisutna želja za daljnjim usavršavanjem i upoznavanjem najrecentnijih zbivanja na području suvremene glazbe,
odvela je Miletića na školovanje u Prag, jedno od najvažnijih glazbenih središta gdje se usavršavao s Pavelom Bořko-
veca na području kompozicije i glazbeno-teorijskih disciplina, s Ladislavom Černyjem na violi, a družio se s Aloisom
Hábom, suvremenim skladateljem mikrointervalske glazbe.
Miletiću je Zapadna Europa potaknula intelektualnu znatiželju i otvorila vrata glazbenim eksperimentima i istraživanju
Novoga zvuka; povremeno boravi u žarištima glazbene avangarde (Utrechtu, Hilversumu gdje je učio dirigiranje kod
Willema van Otterlooa, a u Salzburgu kod Lovre pl. Matačića), Edinburghu, Beču, sudjeluje na Međunarodnim ljetnim
tečajevima za Novu glazbu (Internationale Ferienkurse für Neue Musik) u Darmstadtu, tadašnjoj meki Nove glazbe.
To mu je omogućilo iskustvo i susret s pojavom dodekafonije i elektroničke glazbe, kao i suradnju sa značajnim suvre-