Basic HTML Version
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
glazba
riječi
203
menicima poput Karl-Heinza Stockhausena.
S tih je putovanja Miletić donosio stare magnetofone na kojima je mogao izvoditi razne eksperimente, a na kraju
je nabavio i sinus generator, postavši vjerojatno jednim od prvih vlasnika studija elektroničke glazbe u nas. Zanesen
progresivnim napretkom u glazbi, Miletić je nešto od svojih pionirskih iskustava sa elektronikom uklopio u svoja djela
(
Lamentacija za violu i elektronske zvukove
, Darmstadt, 1963.).
Međutim ubrzo se počeo vraćati korijenima – tradiciji europske klasične glazbe, opisujući avangardu „prolaznom,
pomodnom glazbenom pojavom...koja se kreće u okvirima efekta – jeftinoće učinka, za jednokratnu uporabu“. U
jednom razgovoru Miletić mi je o tom periodu rekao kako je „na njega jako utjecao Meštrović u čijoj je velikoj kući u
Splitu uvidio da treba reći što imaš na način na koji možeš i ne tiče te se što je bilo i što drugi mogu.“ Tada se odlučio
„odlijepiti od Darmstadta i izabrao je svoj
stil srednjeg toka
, a smatrao se superiornim jer je prije Kelemena znao
mogućnosti nove tehnike“.
Prepoznajući svoj put na razini komunikacije između umjetničkog djela i slušatelja, Miletić ostaje u prepoznatljivoj
domeni klasičnih harmonijskih odnosa, a njegovo umijeće skladanja odlikuju bogati polifonijski postupci i učestalo ko-
rištenje asocijacija iz - prema njegovim riječima - „našeg uvijek živog i zbog svoje višeznačnosti i gotovo neograničenog
broja estetskih poruka zanimljivog folklora“.
Uranjanjem u tradicijsku glazbenu baštinu nastaju njegova najizvođenija i najuspjelija djela: već spomenuti
Ples za violinu
solo
i gudački kvarteti,
Folklorne kasacije
,
Hrvatska (Međimurska) suita za gitaru
,
Sonata za violinu i glasovir
,
Sonatina za
violinu i gitaru
,
Mladenove pjesme
(na stihove Mladena Rupeca), kao i klavirski koncert
Stilske vježbe
(1987.) koji se
smatra primjerom tzv. „nove jednostavnosti“ ili „novog romantizma“.
Veći dio radnoga vijeka, od 1959. godine, Miletić je proveo djelujući kao profesor viole u Glazbenoj školi Pavao Mar-
kovac, prvoj koja je uvela violu kao glavni predmet u Srednjoj školi i obrazovala veliki broj budućih studenata viole na
Muzičkoj akademiji. Među svojim učenicima, najčešće spominje japanskog violinista Masatoshija Hirana koji je došao u
Zagreb kako bi ga upoznao i surađivao s njim, što je rezultiralo mnogim izvedbama Miletićevih djela u Japanu, a kasnije
i osobnoj posjeti toj zemlji.
Ipak, Miletićevo najplodnije razdoblje u pogledu stvaralačkog rada i brojnih inozemnih gostovanja s njegovim gudač-
kim kvartetom uslijedilo je nakon umirovljenja 1982. godine. Iskustvo discipline zajedništva komornog muziciranja,
koje je stjecao tijekom školovanja u Pragu, Miletić je oplodio 1960. godine utemeljenjem Gudačkog kvarteta
Pro arte
Zagreb
)
(Božidar Gorša i Vladimir Marković, violine; Miroslav Miletić, viola i Ljudevit Čulumović, a zatim René Forest
na violončelu) kojeg je četrdeset godina programski usmjeravao na izvođenje suvremene glazbe, osobito hrvatskih
skladatelja, svirao dionicu viole te pokazao izraziti menadžerski talent, koji je omogućio kvartetu
Pro arte Zagreb
go-
stovanja u Sjevernoj Americi, Kanadi, Africi, Europi, Japanu i diljem bivšeg SSSR-a. Snimili su jedanaest LP ploča, izveli
mnogobrojne praizvedbe, često u programima zagrebačkog
Muzičkog biennala
, ostvarivši oko dvije tisuće zajedničkih
koncerata.
Tijekom trideset godina djelovanja, kvartet je Miletiću poslužio i kao značajni element kontrole dosega vlastitih kre-
ativnih zamisli, odjeke kojih je testirao prema reakcijama slušateljstva, ali i kao najbolji promotor vlastitih djela na
međunarodnim koncertnim podijima. Izravno iskustvo estetike komornoga zvuka rezultiralo je opusom u kojem su i
neka od njegovih najizvođenijih djela kojima se Miletić potvrđuje kao vješt suvremeni neoklasičar:
III. Gudački kvartet
– „Dortmundski“ (1960.),
IV. gudački kvartet
,
Plesne scene
(1962.),
Četiri aforizma
,
za četiri klarineta (1972.),
Male
skladbe
,
za dvije violine (1983.),
Adventsko pjevanje
(1989.),
Akvarel za kvintet
(1995.).
Zbog svega spomenutoga cijeli njegov opus treba promatrati u kontekstu njegove cjelokupne glazbeničke djelatnosti
– kao pedagoga, organizatora koncerata (u manjim sredinama, često i u Sisku, a u suradnji sa Adalbertom Markovi-
ćem i Zlatkom Pibernikom godinama je organizirao i
Dane hrvatske glazbe
u Opatiji ), voditelja kvarteta, a osobito
kao reproduktivnog umjetnika.
Uz sve nabrojano, Miletić se brinuo i o tiskanju i objavljivanju djela (Schott, Bärenreiter, Bèrben, Meckverlag, Edition
pax, Pizzicatto, Helvetica, HDS Ars Croatica) i zvučnih zapisa ( Jugoton, Croatia Records), a bio je aktivan i u radu
Hrvatskog društva skladatelja i Europskom društvu violista. Beskrajna znatiželja, iz koje izvire i skladateljska mašta,
ogleda se i u bogatom opusu ovog našeg najplodnijeg i najčešće izvođenog skladatelja, po dobi jednog od najstarijih
živućih hrvatskih skladatelja.
Paralelno sa svim aktivnostima kojima se okupirao, skladao je između ostalog i operu
Hasanaginica
(1964., prilagođe-
na 1982.),
Simfonijsku suitu s igračkama
(1965.),
Koncert za flautu i gudače
(1970.),
Koncert za gitaru i orkestar
(1977.),
Koncert za rog i gudače
(1980.),
Sonatinu za klavir
(1983.),
Monodiju za violu solo
(1990.),
Suitu za violu d’amore i čembalo
(1994.),
Slike iz Like
i druge.