Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
169
i jedino što ću zauvijek pamtiti jest stalno neslaganje,
majka nas je uvijek morala miriti. Povremeno sam ra-
dio, no rijetko i većinom slabo plaćen, neki mi nisu ni
platili jer su smatrali da nisam dovoljno dobro obavio
predviđeni posao.
Naravno, nisam se ni oženio. Mutio sam s nekoliko dje-
vojaka no one bi brzo digle ruke od mene, niti jedna
me nije vidjela u svojoj budućnosti.
Toga mi je popodneva u središtu grada Nikola Ocvirk
rekao.
-To nije loš posao, pogotovo ako nemaš nikakav. Ja ću
te svemu naučiti. Budi poslušan i obziran prema paci-
jentima i vidjet ćeš, život će ti se promijeniti, od lošeg
na bolje.
Bio sam zatečen njegovom ponudom.
-Gledaj- nastavio je Ocvirk – jednom mi je tvoj ujak
učinio veliku uslugu, nije važno kakvu, ja mu sada uz-
vraćam. Promatrao sam te i da nije bilo ujaka nikada
ti ne bih ponudio mjesto pomoćnika. Nekako si tvrd,
nesavitljiv, ne znaš se nasmiješiti.
Majka me je uporno nagovarala.
-Bolje išta nego ništa. Novac je novac. Najgore je kada
ga nemaš a mi ga nemamo.
Pristao sam na Ocvirkovu ponudu i sutradan mu se
javio.
-Glavno je imati volju. Kada sve naučiš i stekneš praksu,
prijavit ću te za ispit, pa onda, kada ja odem, možeš ti
nastaviti moj posao.
-U redu gospodine Ocvirk.
Pružio mi je staru svijetloplavu kutu i dao u ruke malu
crnu torbicu s priborom.
-Već sam te prijavio upravi bolnice. Nisu imali ništa
protiv.
-Pazi sada – nastavi Ocvirk – vidiš ovaj raspored, točno
znam kamo idem i što ću raditi. Soba 101, jedno šiša-
nje, soba 102, šišanje i brijanje, soba 104, valjda samo
brijanje, vidjet ćemo i tako dalje, samo redom, polako,
korisnici naših usluga moraju biti zadovoljni jer znaš ako
netko želi biti propisno obrijan a nalazi se u bolnici,
sigurno mu je stalo do zdravlja i života.
I tako je započela moja bolnička odiseja u sobi 101.
Na kraju dana, Ocvirk mi je dao nešto novca, bio sam
mu zahvalan.
-Biti će toga još više, samo se trudi i budi kao što si bio
danas.
Doista, sa zanimanjem sam pratio vješte Ocvirkove
pokrete dok je šišao ili brijao, ne obazirući se ni na
izgled bolesnika, niti na njegovo stanje a uopće ne na
povremene smradove koji su u cijelosti ispunjali bol-
ničku sobu.
Ocvirk je naplaćivao sve po 20 kuna, i brijanje i šišanje,
no prihvaćao je i kada bi mu netko dao samo deset ili
pet kuna, odmahujući rukom, govoreći,- Sve je u redu.-
, Nije odbijao ni više novca, uz naklon – Klanjam se
gospodine.
Ja bih najprije pripremio pacijenta, uspravio ga ili ga
kasnije pridržavao, stavio bi mu zaslon, nasapunao ga,
čistio brzo odrezanu kosu, ostavljao sve uredno.
Već krajem prvoga tjedna obrijao sam prvoga bolesni-
ka.
Ocvirk je bio zadovoljan.
-Stvarno imaš laku ruku.
Škare su mi još uvijek tvrdo i nespretno ležale u ruci,
no Ocvirk me je umirivao.
-Ne brini se, riješio si ga viška kose. Ne ide on na bal.
Svakodnevno smo obilazili veliku bolnicu, hodajući s
kata na kat, Ocvirk ispred, ja iza njega s crnom torbi-
com i rasporedom.
Navečer bi mi Ocvirk davao moj dio zarade. U trenut-
ku dok sam primao zarađeni novac, uvijek sam mislio
na svoju majku i njezino zadovoljstvo i olakšanje kada
joj predajem to malo sirotinje a za nas mnogo.
Ocvirk se svakodnevno žalio na svoje noge.
-Sve me više bole. Znaš li ti mladiću, koliko su puta
prošle ovim hodnicima i stepenicama?
-Ne znam gospodine Ocvirk.
-Vraga ne znaš. Nebrojeno puta, nebrojeno. Milijuni-
ma puta, da dragi moj mladiću, moji se koraci ovdje ne
mogu prebrojiti.
Vremenom sam posve ovladao brijanjem, pa ni paci-
jenta koji je ležao nije mi bio problem obrijati, dok sam
šišao samo jednostavnije slučajeve kako ih je Ocvirk
nazivao, iako sam bio sve vještiji sa škarama.
Evo, još malo pa će i godina dana kako radim kao bri-
jački pomoćnik Nikole Ocvirka, ovlaštenog bolničkog
brijača.
Moram priznati, prištedio sam i nešto novca. Pone-
kad bi s Ocvirkom otišao na pivo u mjesnu gostionicu,
obično po svršetku posla. Ispočetka su nas radoznalo
promatrali dok bi danas uglavnom promrmljali.
-Evo Ocvirka i njegovog pomoćnika.
Osjećao sam s radošću, evo napokon i ja imam svoje
mjesto ovdje i ja sam netko, pomoćnik Nikole Ocvirka.
Nakon druge godine rada s Ocvirkom, ovaj mi je jed-
nom rekao.
-Mislio sam te sutra poslati u grad da si kupiš komplet-
ni brijački pribor i novu torbicu, nije morala biti crna,
da se zna čija je koja i novu kutu, no jučer su mi rekli
da ne možeš polagati ispit, nemaš školu, nemaš pravu