Page 173 - Rijeci_2015_web

Basic HTML Version

168
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
koje smo davno vodili, najprije onih službenih, pa onda
i privatnih i gotovo prijateljskih.
Za nekoliko minuta prošli smo kroz prizemlje i prvi
kat. Cijela vila bila je sastavljena od niza manjih ili posve
malih prostorija i dugim hodnicima, s tek nešto malo
namještaja, nekoliko uokvirenih fotografija i gotovo sve
u polutami, iza spuštenih zavjesa i zatvorenih, zamra-
čenih prozora.
Izvana je vila izgledala izvanserijski, otmjena i odmjere-
na, iznutra, nešto poput, da poput labirinta.
-Koristim samo ovu sobu u prizemlju, tu spavam, čitam,
radim, tu je i mala kuhinja pored, no rijetko kuham. Ja
sam mladi gospodine vrlo skroman čovjek i potrebno
mi je vrlo malo. Ponekad šetam, dođem do klupe na
obali i tamo odsjedim neko vrijeme i vratim se. I tako
svaki dan.
Ležaj sa strane, dva ormara nasuprot, u sredini četvr-
tasti manji stol sa četiri stolca i ispod visokih prozora
veliki, impresivni radni stol i kožna fotelja.
-Ah, vidim gledate stol i fotelju. To je jedino što je pre-
ostalo iz moje prošlosti. To je moj prvi i jedini radni stol
is foteljom uz njega. Kako sam se selio tako su i oni išli
sa mnom.
-Ah ne- osmjehne se po drugi puta Mucnik- nema u
stolu ničega, potpuno je prazan, takvog ga i volim, pra-
znog. Rijetko sjednem u fotelju, rijetko, gotovo nikada.
Započeli smo razgovor i završili ga kasno popodne.
Uglavnom Mucnik mi ništa nije rekao što već nije bilo
opće poznato. Rekao je na kraju.
-Žao mi je ako ste razočarani, no, vjerujte mi, neke sam
stvari, događaje i osobe morao zaboraviti, neke druge
jer sam tako sam želio a one treće su se jednostavno
zagubile negdje bez traga. Ja sam jedan od posljednjih
iz svoga doba, nitko mi više ne može nauditi, ne mogu
ni ja drugima. Ja sam mladiću, samo nepotrebni, suvišni
relikt prošlosti.
Spomenuo sam mu i dojam o labirintu.
Treći se puta stidljivo nasmijao.
-U pravu ste. Znate, ljudi cijeli život žive svaki u svom
labirintu i nitko ne pronađe izlaz.
Već drugi dan sam završio članak i dao ga Mucniku na
autorizaciju. Sa svime se suglasio i samo me zamolio
neka mu pošaljem broj Glasnika s objavljenim mate-
rijalom.
Urednik je objavio razgovor s Mucnikom uz nekoliko
fotografija iz arhive. Bez osobitih reakcija javnosti. Oči-
to je bilo kako Mucnik nikome više nije važan.
Nakon nepune dvije godine obaviješten sam preko od-
vjetničkog ureda M.I.M. kako mi je Mucnik oporučno
ostavio veliki radni stol i kožnu fotelju.
Tomo mi je već sutradan pojasnio kako je Mucnik prije
nekoliko mjeseci pronađen mrtav u vili.
Ležao je u onoj sobi tko zna koliko dugo. Na stolu je
nađena njegova, vlastoručno potpisana oporuka s pot-
pisima dvojice svjedoka, susjeda, koji su samo pripo-
menuli poslije kako je Mucnik tada izgledao dobro. Vilu
je Mucnik ostavio mjestu, neka rade s njom što žele,
namještaj ostavlja župniku a stol i fotelju meni.
Idući mjesec dostavljen je na moju adresu, uredno i
propisno zaštićen, zapakirani radni stol i kožna fotelja.
Uistinu, dobro mi je došao.
U gornjoj desnoj ladici pronašao sam omotnicu s mo-
jim imenom.
Iskreno, očekivao sam tako nešto.
Poštovani mladi gospodine!
Slobodan sam bio darovati Vam ovaj veliki radni stol i kož-
nu fotelju. Njima sam jedino i uvijek vjerovao. Kada bi stol
mogao govoriti ispričao bi Vam moju pravu i jedinu povijest
a fotelja bi to sve potvrdila, dok sam ja sve to skupa izmije-
šao i niti sam više ne znam što je istina a što je laž. Možda
Vam stol i fotelja pomognu u Vašoj karijeri, vjerujte, ni Vas
neće nikada izdati.
S poštovanjem!
Viktor Mucnik
U idućim sam se godinama posve posvetio životu i
radu Viktora Mucnika, pretražujući po brojnim javnim
i tajnim arhivama, razgovarajući s mnogima, kupujući
informacije, razmjenjujući ih…
Nakon četiri godine objavio sam na više stotina stranica
knjigu pod naslovom ENIGMA MUCNIK o tajanstve-
nom životu Viktora Mucnika, ambiciozna provincijalca,
talentiranog organizatora, hladnokrvnog egzekutora,
čovjeka s glavom u oblacima i s nogama na zemlji, opo-
nenta, rivala, žrtve, stradalnika, zaboravljenom imenu,
znajući jako dobro kako je prava istina o tome čovjeku
još uvijek dobro skrivena, gotovo posve nepoznata a
jedino veliki radni stol i kožna fotelja znaju tko je bio
on uistinu.
Pomoćnik
-Nema ti druge, to je jedina ponuda – tako mi je majka
govorila kada mi je Nikola Ocvirk, već čovjek u godina-
ma i s bolesnim nogama, ovlašteni bolnički brijač, po-
nudio posao, mjesto njegovog pomoćnika.
Bio sam blizu tridesete godine i nisam se poput mnogih
odlučio napustiti ovo usnulo, učmalo i dosadno mjesto
na vrijeme i otpočeti, kako se govorilo novi život. Živio
sam i dalje u roditeljskoj kući, otac mi je nedavno umro