Basic HTML Version
144
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Socijalno najviša klasa
Ista ulica, kuće i klupe,
Lica su isto dosadna ista,
Već satima ovdje sunčam si dupe,
I nikako da mi sreća zablista.
A bilo bi lijepo da mi sad priđe
Zvijezda neka s kovčegom love,
Ili da Duh Sveti odozgo siđe,
Da mi ostvari sve moje snove.
Al’ još pola sata prođu bez veze,
Ljudi prolaze tu pokraj mene,
I stalno nešt’ žvaču ili se keze,
A nitko da glavu k meni okrene.
Pa što je svima u ovome gradu?!
Kamo su nestala sva radost i čuda?
S kezom se guše u ljetnome smradu,
Svatko od njih gradska je luda.
Al’ ja nisam takav, k’o svi oko mene,
Siva, dosadna, biološka masa,
Koja samo zna da odbacuje sjene,
Beskućnik – socijalno najviša klasa!
OIB i matični broj
Tko sam ja i zašto sam tu?
Pitam svog liječnika u jutarnjoj smjeni,
A on me gleda napola u snu,
Lice mu je mračno iza zavjesa, u sjeni.
Gospodine, molim vaš bolnički list,
Ni ja ne znam tko ste i što vas to muči,
U desnoj ruci drhti vam kist.
Jeste li nervozni? Pođite kući.
Zadrhtala mi je tada i desna noga,
Ali nisam to rekao, krenuo sam van.
Ne znam tko sam, ništa zbog toga,
Polako se vraćam u prašnjavi stan.
Da li je problem što nemam bolesnički list?
Nervoza me hvata, curi mi znoj.
Jučer sam bio student! Germanist!
A danas sam OIB i matični broj.