Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
143
Daria Lisenko
123
Pjesme
Radovi u tijeku
Sivo ogledalo u kojemu se ništa ne odražava. Nebo. Zamrznuto visi nad glavom kao betonska ploča. Hoće li pasti?
Neće. Ako padne, hoće li se razbiti na milijune komadića? Koga to zanima? Na betonskom krovu zgrade: država,
adresa, broj, indeks... gledam u beskonačno sivilo. Pruge oblaka su prazne. Ptičji promet privremeno je prekinut.
Radovi u tijeku. Valjda mijenjaju sistem. Obavještavaju o promjenama na bolje. Bit će bolje. Da. Isčekivanje je sudbina
svake duše porasle iz cementa. Čitav teret misli prebacujemo na ono sutra kada će sve netko popravit umjesto nas.
I naše živote razbijene na pola još negdje u prvim trenucima svijesti. I države. I adrese. I brojeve. I indekse. Pa i ovo
sivo do užasa nebo, koje je trenutno error 404. Not found. Problem je što beton ne odražava beton.
Nekoliko udaha i izdaha iz susjednog prozora, gdje uvijek vlada tišina
Otvoreni su svi prozori. Od jučer, prekjučer ili kad sam ih već otvorio. Zavjese se ne miču. Teško mi je disati. Čini
mi se da se moj grad otcijepio od kontinenta i doplovio u sparne džungle Amazone. Sitni kukci su oblijepili bijele
zidove. Pužu, kreću se. Ja se ne krećem. Tko zna koliko. Možda jednu vječnost, a možda dvije. Znojem sam zalijepljen
za krevet, slušam tišinu, iščekujem vijest od zavjesa: Kad će vjetar? Koliko mu još treba da dođe? Udarac. Guma po
betonu. To je na dvorištu. Lopta. Smijeh. Nečije djetinjstvo. A nekada sam i ja bio tamo.
Samo još jedna kalendarska reinkarnacija
Beskonačno duga zmija srebrne ljuske gmiže snježnom kožom. Koža se ljušti na sitne pahuljice, vjetar ih baca sa
strane u stranu. Čitav zrak je u ljuskicama kože Zime. Gulit će se sve do prvog Sunca. Nekada mi je bila muka gle-
dati agoniju prirode, ali sada sam se navikao. Novi život zahtijeva smrt. Ali zmija i dalje gmiže, sklanja svoje debelo
tijelo u crnim crticama drvene kore. Kada je pogledam, ona se zaledi. Čekam da sunčana vatra dotakne njenu put,
da popuca i prokrvari čistom vodom planinskih vrhova što bruji novim životom nakon još jedne sezonske smrti.
Kroz prozor ludnice
Ne pitaj me koliko je sati. Datum. Nemoj. Ja ne znam ništa o životu. Ništa. Tko, gdje, što, zašto... suviše je teško, kom-
plicirano, nerazumljivo, zamršeno, zbunjujuće. Rodiš se kada najmanje očekuješ i onda počinju papiri i papiri, brojevi
i slova. Dokumentacija. Sve zabilježeno. Umreš. Papiri ne prestaju. Pišu, pišu. Onda odjednom stanu, zaborave. A
tvoji uzdisaji, snovi, strahovi...čak onaj osjećaj kad se naježiš... sve. Kažem ti SVE je u tim papirima. Znaš one papire
gdje piše od kad do kad i tako to? Ja znam samo da je dan. Jer je Sunce. To je lako shvatiti. Valjda je to ljeto. Kažu da
onda Sunca ima najviše. Ali nisam siguran.
123
Daria Lisenko
mlada je ukrajinska umjetnica. Bavi se slikarstvom te pisanjem poezije i proze. U 2015. godini postavila je samostalne izložbe svojih radova 'Jedan pogled kroz kemijsku olovku'
u galerijama u Beču i Zagrebu. Studira germanistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U koautorstvu s ocem objavila je knjigu pjesama za djecu 'Gle, ide svašta'.
Ilustrirala je knjige priznatih ukrajinskih književnika.