Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
141
to su ona mjesta na kojima led više ne otopim;
on drži jedan pogled od slomljenog stakla
i sve što sam srebrnom kandžom urezala u toj kori
samo je odsutna šara u prolazu i ništa više.
svoj pravi potpis ostavljam u ispisanom pokretu lišenom kočnica
na ogledalu jezera
dovoljno velikom da u njega stane nebo.
u njegovom su zaleđenom srebru pod mojim nogama
nestali mutni košmari jedne ljetne vode
nad kojom se stojeći na rubu tame
davno naginjalo jedno tužno drvo.
kušnje prosinačkih jutra obično počinju nevino -
od želje da se otkrije samo jedan neutabani put,
ali očarana podsvijest najednom raširi bijeli horizont
i zauvijek mi iz gležnjeva izbavi sav sputani pokret.