Basic HTML Version
114
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
žilama pletem košaru-zamku ružnim snovima. Larve cvile. Lijepa krvnikinja hara u nebeskoplavoj haljini s noževima u
obje ruke, tražeći Boba u rupama zemlje. Crna zmijugavost kosa zavarava nebo pred počinak. Bob je kriv za njeno
lijevo i desno, Bob je krojač njene noćne strave, neželjenih psihobeba teutonske klaustrofobije. Nazubio joj je svaki
zid, zaljubio ju u crni kraj. U pješčarama dječjih kula ona će šivati svoje meso, zašiti urlik u plavo dijete. Valovi ližu žal
limenkama i krhotinama crnosti, no, bijeloj pietà ne mogu ništa.
***
Moj trbuh je sedam Venera, visi nad šiljkom svih vjera. Ako padnem sa zvijezde, tko će skupiti svu tu plodnu krv,
ta nebesa tovljena divotom i strahotom? Tko će utrljati tigrove masti i grčke propolise u megakratere skvrčenog
siročeta, gospodina Svemira? Bajna gospa Smrt bičevima rasplamsava lambadu otuđenih ćelavaca s kenozoičkim
bradama. Boje, boje boli i neshvatljive svezanosti crnim kožama za radijatore eksplodiraju upaljačima prvog pijanstva.
Zelene nokte zarit ću u zjene kustosa, crvene vjeđe mašu uznositosti mog pokopa.
***
Ljubičasti zec šulja se i škripuće bijelim, srebrnim travama. One nisu tave na kojima će se ispeći njegova radoznalost,
njegovo sotonsko silovanje šutnje. On nema zube, ali zato nije ništa manje opasan. Jer zmijske prijateljice njegovog
uma Aurore Australis ispitale su zelenzubom svaki procijep močvare, i izbole u oči sva crvena trupla što plaču u
uglovima olovne sobe. Mesa se lelujaju na vjetru morske slutnje. Zle oči prodiru kupajuće djevice, na šaš je polegao
crn oblak poražene Španjolske. Još tražim svoj organ ljubavi, puhajući u preneražene surle, razbijene trube potonu-
log zlata. Ledeno je. U buragu i kapuri prokletstva. Tresemo se, grizemo si obraze i aorte u povorci kostura, prema
meni, prema pomračenom raju, oluji u đavoljem jezeru. Sklopit ći oči, zaključati uši pred mržnjom svemira. Toliko
sam krvava da moja oblivenost tekućim rubinom ne pruža otpor ni najodvratnijim hibridima pragmazova i neone-
okukaca sjekirastih klompi. Krvlju ću oprati svijet. Uvjeriti. Zaljubiti. Neoprostiti. Sve je potamnilo. Što ima značenje?
***
Tako strašna i divlja, tvoja kosa može zatraviti i zadaviti čitavu četu falusoida. Garava, vučja, pleše do vještičjih oltara
od bombona i kandži, goluždravih lubanja. Čelo ti ovnujski obraz, diše čeličnom vatom, gudi kao zmijski seks. Moj
riblji dječače, smežurana srži gorkog mlijeka, mače u lutnji, harfe će spaliti naše vjenčanice. Ovo rastakanje, prštanje
krvi, glad, glad, riđobradi mora umrijeti. Mršava sam od žudnje za paležom, moji lotosi vrište za revolucijom, tako
ljupki od herojske smrti u dobi najnježnijih. Cijedim se niz lukovlje ovampirenog, frigidnog svijeta, o lukobrane pr-
ženih gradova, vatrostalna kao meduza. Ne možeš me dotaći. Ti izdišeš. Nisi stvaran. Tvoja ljubav ne postoji, samo
šuma. Tama. Belcanto umiljatih i smalaksalih duhova. Njihove nježne oči ne boje se moje vatre. Nikada me nećeš
pronaći.
***
Sjedim na crnom oblaku Elizejskih poljana i pjevušim: ljudi su zli. Kolibrići mi ližu kičmu, lepećući grozničavo, tahi-
kardijski, visokofrekventno kao duša na umoru. Licem sam Gorgona, kobiljim tijelom haračim pustinjom, nabijajući
junoše na kolac, sklizak od ledene žudnje. Ne boj se, nisam stvarna. Slomit ću te, ugasiti kao čik, kao crva na truplu
prezrene i mučene ljepote. Koja je avet. Tik do tvoga jastuka u Andaluziji. Percem ti dražim jaja, pa ih gricnem, pa
ih nježno, nožićem za jabuke, udaljim od korpusa, izgnam iz bajke. Balalajke ciče od čajne radosti, ti umiljati zlotvori
u kabinama neonskih soli. Samoća je virus pakla, šapućem očima od srdaca i nepronične tame. Iz svake rupe život
istječe poput toksičnog nektara. Buja u jezero. More. Ocean. Svemir. Nemir eternalis. Želim udaviti voštane lutke
boli. Jer sam božica vakuuma. Nemam čak ni televizor! A halteri su mi zastave!
***
Tvoje žičano tijelo čavao je mojih šaka. Opskurno rilo kaležnog kukca. I onda se bozi peku u crvenoljubičastom pek-
mezu, slatkom grobu živčanih bobica. Njihov snježni san, u preponama lutaka, toploj plastici, maslacu visočanstvene
crnogorice. Kraljice, tvoj križ je salitra asfaltnih anđela, drogiranih odsutnošću oguljenih noktiju. U noćnom bazenu
zvjezdana bića uljubljuju se u zgusnutost srodne vatre. Trista ljubavnika u azurnoj kući prerezanih žila što vrište od
sreće oslobođenosti tijela, tmurnog grofa u okarini spaljenih oda. Sedefom mi puše leš, bisernim rizlama obljepljuju