Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
115
balzamirano piratstvo u toj mračnoj mačjoj čeljusti. Mediteran se ljeska fotonima nečovječnih ribica, zigotama kani-
balskih ralja. Raj je kobalt, orosi se aurorom borealis i miriši na astralnu Asju u kadi sibarita.
***
Zašto sam mahnita, zašto mi plamen liže podsuknje dok kukci njeguju sićušne pogrebe po pučišćima i povljama mog
kožnatog zemljopisa? Razapinjem niti svog svilenog mesa od Džingis-Kanovog kozjeg čaja preko rižišta kojima otisci
lica u cikli krvi šapuću beskonačnu trudnoću noćnog mora, katatonično korasti u strogosti mjedene maske. Demon
troličnosti pada u nesvjest blaženstva, pred zavodljivošću mog posmrtnog tanga, ližući mi plastične listove Valijumke
Sanvalić u slijepom obožavanju ikone. Poput slijepaca, oblijepljeni kremastom sluzi električnih demonoida iz frižidera
dodirujemo se kroz trnje, bezumni, ludi i gluhi kao kokos kaosa, vižljasti, strasni i divlji kao tigar nesanice, podbuhla
traheja ognja kojim nam Azazel veze pletenice iščašenosti u vinu rajskog pakla gdje se ajkule mačuju perjem, a no-
ževima vode ljubav.
***
Previše nevinih riječi ugurala sam u stroj za mljevenje mesa. Silovala ih čeličnom irokezom na nabreklom hrptu svog
rasčetvorenog mozga, prodala ih plesom jeguljaste bestidnice na alžirskom pazaru prženih naranči.Grofica gripa
ščepala ih je za gušu, i sada ih vucara po mesu vrućeg kamenja, i njihova krznena duša ljušti se u češerima kondenzi-
ranog sedefa. Njegovom mliječi preliven je grad načičkan kozorozima i gotičkim šiljcima u hermelinu snijega i vatre
tamne ekstaze,i povorke duginih kćeri rijekama se, poput lave, slijevaju u kale, pod mostove i kroz rešetke mansardi,
blijede od sramežljive krvi. Ljubav koju sam udavila u ljepljivim pothodnicima sada se, poput čudovišta ovjenčanog
niskama jezerskih bisera uzdiže iz gujinog legla, i suklja kao opori, maslinastozeleni dah tuberkulotičara, ili zaslje-
pljujuća baklja iz hiperaktivne utrobe zemljinog paklenog laboratorija. Njezini krvoločni, opori ambisi zijevaju kao
mahnite zjenice, vlažna usta kapriciozne bugenvilije u njedrima pohotne božice ljubavnih virusa što se poput raketa
zabijaju u limunske grudi suncostaja. Tristo umnoženih mjeseca preklapanjima svojih sirupastih diskova dijele jezgre
stanica i eksplodiraju titanskim irisima prozeblih noktiju. Umrijet ću od tolike zašećerene sirutke što se rastače u
kozičaste kolutove svijenih paučica, prestravljenih svjetlošću reinkarnacije. Ili orgazmičkim srsima u dnu karlice, dok
zimska histerija izolacije bode iglicama astralno tijelo moje demonske podvojenosti, mojih krakatih i sakatih meduza
brbljave lokomotive. Bacit ću se niz stepenice i ružinim pupoljcima preklinjati da me ošamariš posred bludnje. I
mamuzama obuzdaš delirij ljubavničke tlapnje, dok se lavanda tišine ne razmota kao paučinski sag po parožastim
kupolama mog podvodnog velegrada, a njegove kamene torte i mramorne ribe koštunjače ne omekšaju do fluida
vilinskih šaputanja.
***
Ona njeguje svoju nevidljivu bradu kao dikobraz anoreksičnu priležnicu, i gljivičnom kulturom hrani svoje ružičaste
veprove. Ništa božansko nije joj strano, jedino tako može doprijeti do savršenog kemijskog spoja svoje razbludne
dekadencije. Nekoć je bila krhka princeza s tijarom od leda i meda, i nabrušenim pipcima koji su, poput ustalasanih
trepetljiki jednostaničnih organizama iz njezina podruma za mučenje, naćuljeno iščekivali svaki prebujni i preopasni
talas nepoznatih i uznemirujućih emocija koje bi joj tjednima izjedale i šibale taj razmetni mišić u središtu golubinjih
joj grudi. Nekada se ljubila s božicom Bastet i šapama šamarala svoj odraz u zrcalu, izvitoperen poput rastopljena
Kirchnerova platna. I tada bi žilice omarnog prostora, klaustrofobičnog do gušenja, ispredale sage i egzotične sagove
oko njezinog tijela koje bi, u bespomoćnom bijesu, stalo tresti rešetke svoje briljantima popločene krletke. Željela je
biti bilo tko drugi, holivudska raspuštenica, štraca iz lisabonske luke, zumbul riječne okuke, plijesan plemenitog sira
na nepcu Ivana Groznog. I baš kad bi uspjela reskim škripajem izdahnuti posljednju mračnu nakupinu đavoljeg dima
iz svoje sakate, tumorozne štitnjače, nova bi joj zimska lija pod nožice podastrijela neodoljivu zagonetku na rubu
živčanog sloma. Drugi ljudi, druga bića, bila su poput zakračunatih orahovih ljuski čiji su joj se histerični nabori cerili
u lice, prijeteći: nikad nas nećeš spoznati. Željela je transparentnost zrcala, odvući čađavog grofa u pupoljku njegove
mladosti, u zajedničku kupku od anakondine sluzokože i osvojenih vijadukata, s čijih bi se visočja bezglavo, gotovo
umobolno, ali ne manje katarzično smijali grohotom zvijezdama u tinti mora i vlastitom išijasu kurvinski neispunjenih
želja. Koji kozmički sadist, koja to zasljepljujuća politura čizme kao papka nečastivog ih je željela tako neutažene,
umjetno zle? Dani su bili sve krvoločnije crveni, nebo sve rujnije, otežalo kao trudna kobila, što je požar svoje
ždrebadi prosipala po njihovim širom razjapljenim ustima koja su željela samo kišnicu, spokoj i ubitačne ferrarije.
Rasklopila sam ligamente i kiša je počela štrcati kao eksplozija vodene bombe po prednjem staklu mog svemirobila,
šuštava kao sirova svila crnih ruža mesožderki, i nebeska kiselina rastvarala je stijene u koje sam sakrila svoje mačiće,