Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija riječi
95
POEZIJA
Nataša Nježić
Zovem se Argentina
Vrati mi početak,
kapi sa stopala,
čudesna sam gatara
s tri oka i stotinu prozora u svijet.
Niz Ganges puštam zmajeve,
u New Yorku presvlačim lobotinke,
pijem čaj u Istambulu
i miješam sa kolačima od suncokreta
dok gladim panteru na ekranu.
Sirota sam turistkinja koja s Evitom Peron pleše prvi ples
pod svodom zlatnog Entre Riosa.
Nanižem ogrlicu od zglobova, parola, uokvirena čovjeka
pribijena na stepeništu kojim hodam.
Istkao mi je haljinu za prvi zaveslaj kojim neću zamahnuti.
Namazala sam kožu rijetkim uljima koja će privući zmije.
Espresso, molim! Zovem se Argentina i zvuči kao da pada noć.
Polovi vatre
nage lutke na pločniku ocvast će u jesen. I drveće i crteži koji plutaju po svodu tvoga vrata. Sve će jeknuti u slijepoj
boji jantara. Na stolu cvijeće koje se preodjeva i ti, spiljski čovjek žmirkaš nad odvrnutom bocom, komadom kruha
i poluživim leptirom. Ulica je ušetala u kuhinju. Takav biva jesenski krajolik koji me promatra. A duboko u čahuri
utrobe plešu polovi vatre. Sve bi da plane, al ostaje šutjeti riječ koja je istočila u krošnje svoj odlazak
Znaš li..
Pogledaj kako rijeka raste i silazi u svoju maternicu. Ziblje je drveće, grmlje, lopoči joj krase oči. Othrvala se okovima
vjerna stazi koju si utire. Znaš, i rijeka ima svoju svjetlost. Svoju studen i plam. Svoju konjicu kapi kojom maršira uz
zvukove koji je omeđuju. Znaš li i da gradi svoje kule dok plivaš i kroti tvoju kralješnicu. I da se rijeka rodila da nam