Basic HTML Version
124 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Robert Međurečan
STRAH
Fragmenti romanaKadjaganjciutihnuuZdih-
ovu.Glavni likAndrijaTomašoptuženjezaratni zločin
–zapravoodređenzaoptuženika„jernjegovotrpanjeu
zatvoruzrokujenajmanještete“.Fragment„Strah“govori
o njegovoj zadnjoj noći na slobodi.
Neman ima bezbroj lica i svako je natopljeno
strahom.Strahprizivajošstraha, rojesestrahovi,hrvu,
glođu,ujedaju,proždirujedandrugoga.Pojedenistrah
ne nestaje, nego, ironično, postaje još veći. Strah se
možemaskirati lukavimporicanjem, ali to ima efekta
kao molitva pred jurećim vlakom. Zgusnuti strahovi
naročitosuopasni. Ispaljujusami sebeuprojektilima i
šireepidemijustraha.Kugaikoleraobičnesuhunjavice
prematojpošasti.Nemantakoraste, lica joj semnože,
strahse taloži nanjima, suši,mrvi, pucapoput šminke
na licu ostarjele gejše i razotkriva gnjilu nutrinu.
Strah zadirkuje aligatorski dio mozga koji
skrivenčuči unama i čeka, gnoji našeduše, sije sjeme
korisne mržnje. Koji je to genijalni izum, ta korisna
mržnja! Uništavaj, pali, kolji... to je za žrtvino dobro.
Uslugu joj činiš time što je ubijaš. Ubij i njenu djecu,
iz milosrđa, zašto da ostanu siročad. Ne muči ih i ne
naslađujseumasakru–prereži imgrkljaneunajvišetri
poteza.Nesilujposlijeobilnogobroka,prvoseodmori.
A to što ti se čini da pritomumireš od straha, ne brini.
Strah je iluzija. To što ti izvrće utrobu jest hrabrost,
domoljublje,ljubav.Izljubavisatirešneprijatelja.Tonije
zločin, nije grijeh. To je ekologija.
***
Noć pred odlazak u zatvor, Andrija je ležao u
iskrzanompolusnu, u lokvi znoja, odolijevao nemani
sastropa.Neman,samaposebineodvećzastrašujuća,
višepobuđujenekuharlekinskunelagodu. Izgladnjeli
čovjekoliki obris, gol, neodređenog spola, napad-
no uvećane glave s parom očiju bez kapaka, zuri
optužujuće u Andriju. Mili po stropu. Cereka se iako
nema usta. Gollum na hašišu. Udovi su bez prstiju,
podsjećaju na želatinozne peraje, na pseudopodije
kojimasenemanprelijevastropom.Gmižerastopljeni
plastični Isus na raspelu.
Odnekud praporci ubadaju Andrijine uši,
ritmičko zujanje histeričnih komaraca. «Ne znam, ne
znaš, ne zna, ne znam...». Čuje valove vlastite krvi u
srcu, vrtlože se bujice žilama... Ruke mu uronjene u
termitnjak, grizu ih izludjeli insekti. Urlao bi, ali dvor-
ska luda mu je zašila usta. I te oči nemani... kud god
da skrene pogled, te oči bulje u njega. Ne vrijedi mu
ni zažmiriti, uvuku mu se pod kapke. «Ne znam, ne
znaš...».
U jednom trenutku, Andrija više nije mogao
izdržati.Roj zvukovapotpunoga jeprogutao. Iskoči iz
kreveta i otrči ukuhinju. Ubuniludohvati nož i zareže
podlakticu. Poteče niz ruku krvava delta. Neman se
nagledava s kuhinjskog ormarića, šišti od smijeha.
- Zar me se takomisliš riješiti?
- Ako treba, izrezat ću te iz glave! – viče Andri-
ja, prislanja nož na sljepoočnicu.
Neman još jednom udari u cerek i iscuri iz
kuhinje. Andrija je znao da se samo povukla, sakrila
u neki zakutak i čeka da opet napadne. Poigrava se s
njim. Jutro je dočekao u kuhinji, s nožem u ruci. Za
svaki slučaj... Takvog ga je zatekao odvjetnik koji je
odmah nazvao hitnu. S jutrom je i telefon stao zvon-
iti kaosumanut. Suosjećajnarodbinaiprijatelji,povici
podrške, prijetnje... Na kraju ga je odvjetnik isključio.
Blažena tišina.
Hitna je začudo stigla za dvadesetak minuta.
Doktorica je još mirisala na fakultet. Toliko su joj se
treslerukedajetehničarzgotovioprevijanjeAndrijine
ruke.Stiglajeipolicija.Ispodkapasašahovnicomizbija
nelagoda. Nastade natezanje hoće li mu staviti lisice.
Odvjetnikseužarusvađeskoropotukaospolicajcima.
- Pa, neće čovjek pobjeć! Dragovoljno se pre-
dao! Ostavitemubaremmalodostojanstvapred sus-
jedstvom i stavite mu lisice pred zatvorom...
Pravila službe su neumoljiva. Za sitnozube.
Škljocnule su lisice oko Andrijinih zapešća.
Cijelapratnjanijeodjednommoglastatiudiza-
lopasusilazilistubištem.Jekauhodnikupojačavalaje
bukukoraka i narušavala jutarnju tišinu. Uzgradi ion-
akonitkovišenije spavao. Andrija jeosjećaopoglede
kroz špijunke. Neki su otvorili vrata.
«Doviđenja, Andrija, drž se, samo hrabro, ne
daj se, pravda će pobijedit...», nizali su se pozdravi, a
on ih je osjećao kao čavle u lijesu. Tako se oprašta s
onimakojiidunagubilište...Nalicimaimjevidioobrise
njegovenemani.Nemožejepogledomfokusirati,bježi