Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
123
zaboravili na nju i krenuli koliko ih noge nose. Hodali su kao puževi, sanjajući svoje kućice.
Hodali suušpalirunoževa i pušaka, aput ih ječekao. Hodali sumoleći zaone štosuostali. I zanju! Ali, ona je
htjelapobjećiprekorijeke, vikali sujedni.Nije,nije,govorili sudrugi.Zamislite,preplivati rijeku,patkojoš tomože,u
mjesecu studenom! Trebala je ići s nama, ili bježati preko kukuruza, a eto je sada, tamo. Leži u trstiki i šašu...
A lopoči? Nisu vidjeli lopoče....
Hitalajekaosrnaporedocvalihkukuruza,mislećidajenevidim,danisamnanjuvrebaoizmračnihpodruma.
Znao samtočnokad jeušlaumalenukućicuna toj trpnoj cesti, uzela slike iz starogalbuma imaleno raspelo. Znao
sam točno kud je krenula, uokolo, sanjajući svijet u koji će otići. Mislila je da će pobjeći, zauvijek nestati iz tog
neželjenog dana. Ali, ne pušta se kraljica samo tako!
Konačnojeizronilaiztekaljužesjećanja.Pluta,lagana,kaodajezrak.Negledatumračnusjenukojasenadvila
nadrijekom.Negleda, amoralabi.Radijezamišljakolonukojaodlazi.Moždaćejejoš i sustići, znaonasveteprečice,
testazenjenogdjetinjstva.PrekokukuruzaiimanjastarogNike,tamoječekajuoneispretrčanelivade,kojećejeodvesti
izvan okruženja...
Sjena se lagano pružila, želeći je zagrliti.
Ali, nemože se zagrliti rijeka! Bila je kaoona, brza i nedostižna. Nemožeš je,malen, dohvatiti. I život postaje
čekanje. Molitva za čudo. A onda je pao grad!
Njezindah jekratak i brži odotkucajanjezinasrca.Nejasnoga jevidjela ispodbagrema, bašonogskojegsu
najviše kao djeca padali. Tko je on i zašto je tu, kad rekli su da je otišao, s njima, ruku pod ruku, pjevati one strašne
pjesme...
Sad ću te pitati, a ti me dobro slušaj, sjećaš li se ovog dječaka, koji te posvuda pratio dok si hodala uokolo,
zamišljajući svijet u koji ćeš otići?
Sad ću ti reći... A ti me dobro slušaj... Sjećam se... Tog dječaka... Koji me posvuda pratio... Dok sam hodala
uokolo... Zamišljajući svijet u koji ću otići.
Pružio sam ruke, želeći je zagrliti. Kriknula je! Potrčala! Bježala je prema rijeci, tražeći spas.
Ne može se zagrliti rijeka, rekla je glasom kraljice.
Kolona je zalud na nju čekala, tamo iza ocvalih kukuruza.