Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
117
Karmela Špoljarić
ČAROBNICA
Urbana bajka u sedam slika
Slika 1.
Ona: Taj dan bio je krasan! Tako vedar i sunčan, prizivao je samo radosnemisli, a one tužne sitnio umalena
zrnca prašine. Mogla sam ih otresti kao pahulje s kaputa, toliko je sreće bilo u zraku! Amoja haljina tek? Ubezbroj
plavičastih tonova i izvanrednemustre. Predmojimočima procvjetala je ruža i ja sam jemirisala cijelimputemdo
Zagreba i kasnije, dok sam se spuštala s Tuškanca zavojitom cestom zaboravljenog drvoreda.
Bezjasnogciljaisvjetromuleđimazanosilasamseulicamaivijugalatrgovimaiodjednomsenašlazarobljena
među stolovima i pogledima, uzduž ulice zvane Bogovićevom. Bilo je tu lijepog svijeta, o, da! Ali nikoga kome bih
poklonilamoju ružu. Odšetahdalje, premaulici imenomGajeva.Tuskorozaglibihunekomizlogumeđubajkama.
Kanilasam počinutimalokadvjetarme jalnipovukaonatrag, naulicu! Skrenuhopetujedanprolazgdjezbližihses
uličnimsviračemiondadalje,utomritmupocupkujućidomalenekavanenauglu.Boban,pročitah,olijepali imena!
Namalenojterasistolovizadvoje,azajednimsjedioje–On.Sklopiojesnenosvojekapke.Umoran,nervozanilisamo
tmuran?Sanjariojetakotrenutakil’dva,pasambrže-boljenamjestilapozu.Podigavšipogled,konačnomeugledao!
On: Da, uistinu, taj danbio je stvarno krasan. Toliko vedar i sunčanda je prizivao radosnemisli, a tugupret-
varao u prašinu koju si s lakoćommogao otresti s kaputa. Ali, to vam je već i ona valjda rekla, zar ne?
Njezina haljina? Ah, da, bila je, hm, raskošna, boje mora, tako nešto. A iznad lijevog koljena imala je neku
čudnovatu ružu.
Lelujala je između stolova i tražilame, valjda? Ja samsanjario, nehajući puno za svijet oko sebe. Čekao sam
jednukoja jekasnila, azapravomi se spavalo. Proljetni umor, što li?Tekavicepograduveć supostalegnjavaža. Izn-
enada,poželiosamotići.Otputovati. Ludovati.Vidjetineštonovo. Pogledahunebo, kadtamo-Ona!Njezinolicetik
domojeg.Dobranosestresoh.Bilaje...Mabilajebožesačuvaj!Nesvakidašnja,blagorečeno.Kaodajeispalaiznekog
drugog vremena. Je li stvarna, pomislio sam?
Ona: Zbunio ga je, možda, moj šešir. Ili moja frizura, sa slika starihmajstora. Ili bakine cipele? Što ću, druge
nisampronašla.Aliznalasamdamojajehaljinabajkovita. Idami jetijeloputeno.Okuneprimjetnabilasumojakrila,
punačarobnogprahakojisamskupljalagodinama.Ikojinisamotresala,jerkakobacitiuspomene?Izvuklasamzanjega
svoj najljepši osmijeh. Umalo je pobjegao.
On: Mislim, što samtrebao napraviti? Imao samspoj, svakog časamogla je naići ona druga. Osimtoga bila
jenapadna.Kreveljilaseiglupokoketirala.Treptalajeočimaismiješnopućilausnice,kaooneglumiceunijemimfilm-
ovima. Ibašjetakvadošlazamojstol!Skrivećkisamseogledao-vidi limetko?Ma,ne,ne,nijebilaružna.Ljepuškasta
čak,onako,finozaobljena,štojerijetkostdanaszavidjeti.Ženesudanasilibolesnomršaveilinezdravodebele.Aona,
ona je bila – taman?
Ona:Znalasamdarazmišljaomeni.Takoseslatkocrvenio,totalnozbunjen.Većinabibilananjegovommjestu.
Čekajućinju,dočekaojemene!Slutilasamnjegovnemir.Vrpoljiosenatojstolici,ajasammuprstićemmiješalamisli.
Rado bi mi pobjegao, ali - morao ju je pričekati.
Rado bi je pričekao, ali - ja sambila tu.
Rado bi je izbjegao, ali - onda je neće čekati.
I još samk tome izbacila nožicu, pa je i prebacila jednuprekodruge, nehajno. Ups! Te podvezice. Haljina se
zadjenula, vidi li se to?
On:Naravnodasevidi!PrizordostojanToulouse-Lautreca.Nogicaucrnimčarapamavirilajeizraskošičipkaste
podsuknje.Kakojesamosparilatecrvenepodvezicesplavomhaljinom?Umojojmašti već jeplesalacan-can.Gdje
sam ja to? U kojem stoljeću?
Ona:„Čekam te kod katedrale“