Basic HTML Version
208
riječi
osvrtprikazkritika
osvrtprikazkritika
kakvu je baštinio Kršinić. Iako će ubrzo zaokrenuti for-
malna promišljanja ka gotovo apstraktnom poimanju, ta
je pouka bila krucijalna.
Zamjetna je njegova srodnost s kolegama poput
Ivana Kožarića i Šime Vulasa, te sa svjetskim imenima kao
što su Constantin Brancusi ili Hans Arp. Za formiranje
bitna je i suživljenost sa zavičajem, njegovom prirodnom
strukturom ali i narodnom arhitekturom.
U pedesetim godinama Janeš posvema pročišćava
svoju formu i svodi je na organičku nužnost, sažetost,
fluidnost i mogućnosti generiranja vlastitog umjetničkog
diskursa.
On se ponajprije ostvaruje u preferiranju neve-
likih dimenzija, postavši majstorom sitne plastike. Kako
Šimat Banov zaključuje, on je „veliki u malom“, a sam
je kipar izjavio: „Ja se nisam udaljio od monumentalne
spomeničke skulpture, jer mala po dimenzijama, skulp-
tura može i treba i dalje zadržati istu monumentalnost.“
Posvećuje se, dakle, medaljama, stajačicama i taktilima, i
na tom području potvrđuje svu svoju kreativnu snagu i
inventivnost.
U oblikovanjumedalja, „ove zahtjevne, ali pomalo
nezahvalne i nevidljive discipline“ (I. Š. B.), Janeš iskazuje
svu svoju kiparsku uvjerljivost – sposobnost da sažme
najbitnije, dominantni sadržaj i poruku koju pojedini
komad te male plastike mora utjeloviti. Dokazao se i kao
vrsni portretist. On se nimalo ne ograničava dimenzijama
i predviđenim datostima medija, već ih prilagođava sebi
kako bi u njima razvio puni potencijal ostvarivanja suod-
nosa volumena i prostora, osvještavanja medalje kao
„skulpturalne vrijednosti“ (Ž. J.).
Školska igra
(1969., bron-
ca) primjer je nekonvencionalnog artikuliranja inače
sažete forme u punu potenciju oslobađanja površine
plakete. Sisačko, to jest posavsko, djetinjstvo predo-
dredilo ga je i za ovaj stvaralački put – kraj tako breme-
nit s arheološkim ostacima iznenadio ga je kao dječaka
bakrenom pločicom, koja ga je zapanjila mogućnošću
da je na tako malom prostoru moguće stvoriti lik.
Segment taktila zaslužuje posebnu pažnju. I
tu je odlučujuće iskustvo rodnoga krajolika, primanje
u ruku oblutaka uz obale rijeke. Kasnije će na uživanje
skulpture pozvati one koji je ne mogu primiti putem
osjetila vida. Godine 1983. priređena je Janešova izložba
taktila u Tiflološkom muzeju
(P)osjetite taktile
, prilikom
koje je polagao taktile na dlan slijepoga dječaka. „Taktil
je pojam za utilitarno, taktila za doživljajno“, pojašnjava
Janeš.
Janeš se nije ustručavao niti izlaska u javni pros-
tor, te izražavanja u većim dimenzijama. Zapravo, vrlo
je rano ostvario javnu plastiku. Mali park na raskrižju
Zvonimirove i Šubićeve ulice, urešen je njegovim zden-
cem ili „fontanom“ koja je na svojoj kruni i kruništu
prostirala pravilna i lijepa slova, dok se niže pružilo
tijelo zmaja. Riječ je o Janešovom završnom radu na
Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu iz 1937.
godine. Jedan od njegovih najimpozantnijih projekata
bila je Aleja glagoljaša, na potezu od Roča do Huma,
ostvarena u suradnji s Josipom Bratulićem. Kipar je u
kamenim skulpturama razvio svu simboličku potenciju
slova i njihova značenja u umjetničkoj baštini i povijesti
Istre i Hrvatske.
I Sisku je namijenio svoja spomenička rješenja, i
tu se očitovala njegova sposobnost da odgovori na iza-
zov važne povijesne teme – u spomeniku
Prvom partizan-
skom odredu
(1981., beton) na Debelom brijestu, u šumi
Brezovica, u spomen na 22. lipnja 1941. godine. Tu je
pokazao svu sugestivnost monumentalnoga diskursa koji
se lišio diktata narativnosti, i izveo spomenik u dijalogu
s prirodnim okruženjem – kao skup grana koje se uzdižu
ka nebu. S druge pak strane djelom
Špekulaš
(1953.,
bronca) u javni prostor unio je dimenziju svakodnevno-
ga življenja. I konačno njegov interes za ovladavanjem i
oplemenjivanjem vanjskoga prostora implementira se u
rješenje
Povijesne
šetnice
za Stari grad uz obalu rijeke.
Želimir Janeš okušao se u brojnim materijalima:
u bronci, drvu, kamenu, bjelokosti, srebru, zlatu, čeliku,
plastelinu, kristalu ali i betonu, poliesterskoj i epoksidnoj
smoli i akrilnoj masi, te drugim materijalima. Šimat Banov
ističe dobru tehničku pripremu koju je dobio najranijim
školovanjem na Školi primijenjene umjetnosti. Malo
koji umjetnik se upustio u tako iscrpna i strastvena
istraživanja materijala. Osim njega valja svakako izdvojiti
i Antuna Motiku te Raoula Goldonija.
Njegovu znatiželju Ive Šimat Banov inspirirano
ovako opisuje: „Kao da poput srednjovjekovna anonimna
majstora radi u nekoj katedralnoj radionici, stvarajući naj-
finije votivne ruke, kaleže i vratašca tabernakula, ili pok-
lopce s dragocjenostima, kao da je sam stvorio „zlato i
srebro Zadra“ i cijelo bogatstvo katedralnih riznica!“