Basic HTML Version
osvrtprikazkritika
osvrtprikazkritika
riječi
199
Posljedično sam se sjetio znanca, koji mi je u više
navrata govorio o tome kako je Čile na globalnoj sceni
oduvijek važio za utjelovljenje svojevrsnoga probnog
balona. Čile i Argentina. Ne smijem izostaviti Argentinu,
i nju je spominjao u istom kontekstu.
Dečko
se voli baviti
onime što bismo mi obični smrtnici laički okarakterizirali
teorijama urote iliti ga zavjere. Neka mu bude. Prema
njemu su svjetski lideri na Čileu i Argentini, uhodanim
obrascem, isprobali gro toga, između ostaloga i aktu-
alnu gospodarsku krizu. Eto ti ga Logiko, a već sam se
bio sklon priklonti teoriji jednoga drugog znanca, koji je
aktualnu krizu etiketirao nadomjestkom za Treći svjetski
rat. Oni koji bi odjenuli njegove boje, složili bi se s tvrd-
njom da je trenutna krvna slika svijeta ovakva kakva je
poglavito stoga što se gospoda velemožnici nisu bili u
stanju domisliti svrsishodnijem kanalu za preraspodijelu
svjetskoga bogatstva. Dakako, u svoje vlastite džepove.
Prva dva svjetska rata da su služila prvenstveno tome
(zaboravite nacije i uskogrudne nesnošljivosti), a treći da
bi bio isuviše riskantan jer nikada naš dobri Johnny ne bi
mogao znati neće li se podjednako dobri Sergej pretjerano
zagrijati votkom i pritisnuti pogrešno dugme u svojim
tajnim odajama. Podrazumijeva se da isto vrijedi i u obr-
nutom pravcu. Tko je taj, koji će se zakleti da je i Johnnyju
čašica odveć mrska? Ja nisam.
Reforma sustava visokoga obrazovanja
Bolonjski proces kao garancija neuspjeha
Bilo kako bilo, razumnom je građaninu raz-
vidno da su oba moja poznanika obični ološ: banditi,
huškači, manipulanti; obmanjivači javnosti koje bi po
prijekom postupku trebalo vratiti u 1976. i otpremiti na
Goli otok, pustopoljinu o kojoj ti samo ime kaže što te
ondje očekuje – goli, surovi kamen. U tome je europska
nadmoć. Europa je odvajkada za sve i svakoga iznalazila
pragmatičan naziv. Čileanci su svoj promašeni obrazovni
sustav prozvali
nekakvom tamo
pukom reformom. Europa
je na to spremno odgovorila trideset i kusur godina kas-
nije etiketiravši ga Bolonjskim procesom nečega. Nikome,
pa ni njegovim idejnim začetnicima, nije previše jasno
čega točno, ali to u ničemu ne umanjuje njegovu supe-
riornost spram svih ostalih obrazovnih sustava poznatih
kroz povijest. Divan li je to sustav. Omogućit će donedav-
no inferiornoj Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim zemljama,
friškim članicama EU-a i onima koje to tek pretendiraju
postati, da takoreći preko noći podignu razinu visokoo-
brazovanoga pučanstva na zadivljujući skandinavski
prosjek. Svaki će drugi Balkanac postati
“Bakalar”
nečega,
magistar nečega, doktor nečega. Rapsodija.
Ali krenimo redom. Zadržimo se još nakratko na
onome što
Bolonja
predstavlja sama po sebi, zagrebimo
ispod površine i dopustimo si prodrijeti u najdublju esen-
ciju njezinoga bića. Poslužit ću se argumentima. Nastojat
ću biti koncizan i sažet. Obrazložit ću je na onome što
sam imao prilike osjetiti na vlastitoj koži – na primjeru
studija strojarstva pri Zagrebačkom sveučilištu.
Sve donedavno, studenti su ondje obavljali
svoje zadaće i polagali ispite na način kako se to radilo
desetljećima unatrag. Zlobnici će dometnuti – još iz doba
komunizma. Da, možda. Ali riječ ‘’možda’’ ne stane u
hvalospjeve inozemnih poslodavaca, koji su ih iskreno
upućivali stručnjacima školovanima na Zagrebačkom
sveučilištu. Ograničit ću se za ovu priliku na zagrebačko.
Predvodili smo projekte, inicirali nove tehnologije, osigu-
ravali dodatnu vrijednost investicijskih ciklusa u kojima
smo sudjelovali. Nitko nije imao prigovora. Ispiti su bili
opširni i teški. Studenti su na predavanjima i pripadajućim
vježbama slušali jedno – kamilicu, a polagali nešto sas-
vim deseto, nešto oko čega su se morali itekako dodatno
pomučiti i u startu pokazati sposobnost snalaženja i
preživljavanja u nehumanim uvjetima, uvjetima za koje
se znalo da će ih u budućnosti dočekati vani; vani u
areni jaguara i hijena, u areni gdje preživljavaju i opstaju
isključivo najjači, gdje se ničiji tetak ničijemu stricu neće
usuditi prodavati pamet i pod rakete upakiravati penkale.
A to smo danas dočekali.
Ukratko, morali su studirati, padati na ispitima
i više no po nekoliko puta, gubiti živce, godine, kosu...
morali su težiti onome što samo ime procesa kaže –
studiranju; ime kojega se Europa (koje li kontradikcije) u
međuvremenu spremno odrekla. Odrekla se u tolikoj mjeri
da danas, kada studenti požele polagati određeni ispit, to
ne mogu učiniti po završetku odslušanoga semestra na
prihvatljiv, regularan način. Odnosno mogu, ali to odmah
za sobom implicira zaključke da su zaostali i neuspješni.
Jer, Bože moj,
Bolonja
predviđa da svatko iole sposoban
i vrijedan svoje poslove pozavršava u zadanim okvirima.
Ukoliko si odslušao predviđeni semestar, molim, Bolonja
predviđa da si taj sadržaj prožvakao, svladao u obliku
kolokvija i da ti je trud trenutačno profesor valorizirao.
Sve ostalo spada u bofl – u škart, da se izrazim strojars-
kim vokabularom.
Nedavno sam imao priliku u priliku razgovarati
s jednim mlađim kolegom, donedavno brucošem. Nije
prošlo duže od četrnaest dana kako smo sjeli na pivo, a
on se upravo oslobodio tog nepopularnog statusa. Mar-
ljivo je i revno učio i vježbao ne bi li čim brže i bezbolnije
zadovoljio na kolokvijima iz Matematike 1, kolegija koji je
nekoć slovio za strah i trepet među studentima, dok ga
danas veći broj njih putem kolokvija položi s četvorkama
i peticama. Čestitam. Gospodinčića i nije nešto naročito
išlo pa je prva dva kolokvija skinuo s dnevnog reda uz
labavu ocjenu 2-. Ocjena + ili – na fakultetu...? Ali bilo
je teško, kaže. Svega su tri zadatka od pet postavljenih
bila identična onima koje su obrađivali na vježbama. I to
zamislite, molim vas, u jednom su se ispitivači, profeso-
rovi asistenti, okuražili promijeniti brojeve unutar zada-
noga limesa. Neoprostivo. Mora da je neizdrživ pritisak
kada vam kolokvije drže asistenti. Meni bi se od smrtnoga
straha prosule jagode po parketu kao i nesretnoj Crven-
kapici naišloj na vuka. Ili je u opticaju bila prljava šumska