Basic HTML Version
162
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Pokraj palog drveta
nešto – list je zapucketao pušten
s grane lepršajući u pad – pokušavši me odvući
u svoju zamku pažnje.
4
On me odvlači
u svoju zamku pažnje.
I kad se opet okrenem, medvjed je nestao.
5
Gledaj, ne osjeća li se već moje tijelo
poput tijela cvijeta?
6
Gledaj, želim voljeti taj svijet
kao da je to zadnja šansa što ću ikada
biti živa
i to znam.
7
Nekad u kasnom ljetu ne želim ništa dirnuti, niti
cvijet, niti kupine
do vrha punog šipražja; ne želim piti
iz jezera; ne želim nazvati imenom ptice il’ stabla;
ne želim šaptati svoje ime.
Jednoga jutra
se lisica spustila, niz brijeg, sjajeći puna povjerenja
i nije me vidjela – pomislila sam:
dakle to je svijet.
Ako je, nisam u njemu.
Predivan.