Basic HTML Version
160
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Ljiljani
Razmišljala sam
o življenju
poput ljiljana
koji pušu u polju.
Ustaju i padaju
pod klinom vjetra
i nemaju zaklon
od jezika stoke,
i nemaju spremnika ni ormara
i nemaju nogu.
Svejedno bih voljela biti
toliko predivna
kao ta stara ideja.
Ali kada bih bila ljiljan
mislim da bih povazdan čekala
na zeleno lice
kolibrija
da me dotakne.
Mislim zapravo,
bih li se mogla zaboraviti
čak i u tim pernatim poljima?
Kada je van Gogh
propovijedao siromasima
naravno da je htio nekoga spasti –
ponájviše sebe.
On nije bio ljiljan,
a lutanje je svijetlim poljima
davalo samo više ideja
čije rješenje bi iziskivalo život.
Mislim da ću uvijek biti sama
na ovom svijetu, gdje stoka
pase poput crne i bijele rijeke –
gdje se zanosni ljiljani
tope, bez protesta, na njihovu jeziku –
gdje se kolibri, kad god je metež,
izdignu samo i otplove dalje.