Basic HTML Version
134
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Trokut
Danas mi prijatelj šalje poljski izbor pjesama o samoubojstvu
I dok ga čitam, iskreno osupnut vjerom tih ljudi u odvažnost
izbora, jedna mala, na balkonu nasuprot, raspupalih grudi,
kao da se namješta, premješta, izmotava, nudi…
Oh, gospođice, vi izravno dovodite u pitanje moja saznanja o pravu
na odustajanje, ruku uperenu na sebe kao repliku kobajagi sretnoj civilizaciji
Želim reći: ta djevojka na balkonu, ta poezija suicida i
ja, raspolućen između ugode i prilično ozbiljne i mračne psihologije
(ako ne i vjere), činimo konfliktan trokut, nebitno koliko
jednakih stranica. Trokut neživih i živih činjenica.
Činjenica koje može i ne moraju da se odrode,
stvari koje upravo prijete ako mašti ostavimo na volju.
Evo jedne o urednim snovima i tipičnim radnjama
Kad uzeo sam šibu u ruke, sin mi je rekao
tko ti kaže da ćeš njome točno zamahnuti
i kako znaš, druškane, tako mi je dječak rekao, da te neće boljeti
I da zna da mu me nije žao, jer ja sam
izrastao
čovjek
Morao bi, prema tome, imati mogućnost šireg razumijevanja
Cilj mržnje trebao bih biti sam, a ne da tako
očinski
nasrćem i ljutim se,
drama je to i komedija istodobno. Riječ je tek o fleki, sitnici,
ali tko bi uvidio tada, da mi ga je vidjeti, da je obnevidio.
Tada i sada, sada i tada strah je naručitelj mjere.
Ostavim li stvari da idu same,
propustit ću, utvaram si, priliku
da naš odnos ovjerim pravdom, povjerenjem,
pokušajem nužnog svođenja snova
na kakvu-takvu mjeru zbilje.
Ako mislite da pretjerujem,
da je izlišno sankcionirati međugeneracijske jazove,
pitajte se što je bilo prije našeg odnosa s očevima i sinovima,
i još prije, i poslije, i što dolazi.
Pitajte se, to je vaše pravo, ima li smisla pitati se uopće.
Pitajte se o svrsi i smislu te muške sile
u očevsko-sinovljevskim odnosima,
o mišicama, snazi i argumentu sile.
Kako god okrenem, odgađati mi je zamah..