Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
..
83
Kemal Mujičić Artnam
Sjaj i bijeda
ponedjeljka
IGRA BEZ PRAVILA
O zaboravu je, dakle, ovdje riječ. I o njegovoj nepredvidljivosti. O želji da se nešto sakrije, ispusti, propusti,
učini još zagonetnijim. I o ljubavi koja se dogodi i nikada ne otkriva do kraja. O čemu je, dakle ovdje riječ? O zaboravu. I
o skrivenim namjerama koje nikada nećemo dokučiti. I o ljubavi. Ako se dogodi, dogodi se. Ako se promaši, promaši se.
A hoće li zaborav ikada postati konačan, hoće li ikada biti kao da ničega nije ni bilo? Hoće li skriveno odoljeti vremenu,
hoće li se ljubav još jednom preobraziti? Sada, ovdje.
***
Kukavice silaze u spilje i štite se od nevremena. Ispred lica nemirna vremena izlaze heroji i ispunjavaju vječnu
svrhu potrebnu povijesti svijeta. Nakon svega, kukavice veličaju njihove podvige.
Ponekad govorim sebi: hej, čudače, svijet je neobična igračka koju moraš rastrgati kao radoznalo dijete i vidjeti
što je unutra. Znam, odgovaram si, ali, to je velika igračka i u njoj ima zla i mogu umrijeti od toga. E, a onda se nemoj
igrati, govorim si, kad si kukavica.
Kukavice silaze u spilje i štite se od nevremena. Ispred lica nemirna vremena izlaze heroji i ispunjavaju vječnu
svrhu potrebnu povijesti svijeta. Nakon svega, kukavice veličaju njihove podvige. Ne zna se zašto je tako, ali tako je
oduvijek.
PREDAH
Moji snovi bili su moje oružje, branio sam se neobičnim životinjama i slikama koje nikada nisam vidio, a koje
sam često sanjao dok sam bio dijete, da, bila je to bitka za zoru, za plavo, za naprijed, za podići se i poći, postati i
ostati.
Evo me, ležim na livadi, pogledom pratim ljetne oblake i zamišljam da ponovno imam maštu, da mi se vratila
lakoća i sve. Zaboravio sam se i ne znam zbog čega bih se tražio. Zrikavci su uhvatili ritam. Dvadeset sedam je u hladu.
Ptice su odozgo. Vjerujem u anđele.
VAKUUM
Kakvo je i otkuda to tamno nešto što je proždrlo trenutke koje sam htio zaboraviti, a nisam mogao, pa sada,
kada bih ih se htio sjetiti ne mogu, jer su prožderani. Moram li se pretvoriti, postat ću fijuk u mraku. Kada je već
strašno, neka bude još strašnije.
***
U ponedjeljak, 25. 8. 2001. godine u Zagrebu na Strossmayerovom trgu, na glave ljudi okupljenih oko opsjenara
koji je gutao vatru, sručio se oblak kiše iz nepoznatih razloga. U srijedu na četvrtak, 17. na 18. 3. 2004. sanjao sam isti
san po treći puta u životu. Grom koji je pao iz vedra neba, kotrljao se po livadi i izgledao kao velika crna i sjajna kugla.
U jednom trenutku rotirajući se oko svoje osi, ta se kugla zaustavila u visini ljudskih glava, nastavila opasno lebdjeti u
zraku. Kao da me vrebala. Prezao sam od nje, užasavala me, bilo me strah (i sada me je strah). U njoj je bilo zlo, znao