Basic HTML Version
84
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
sam, čisto zlo, ali nisam znao otkud sam znao. Ujutro sam se, sav u tri vode, sjetio onog opsjenara sa Strossmayero-
vog trga i njegove vatre. Tko tu koga vara, pitao sam se, s kojom namjerom?
PISMO
Datumi su jata ptica u vječnom letu. S njima se trguje, na njih se poziva, s njima se zaigrava... Datumi. Jutros mi
je jedan izletio s polica za knjige, prikazao se poštambiljan na pisamcu iznad mojega imena. Kako to da mi se zagubilo
i ostalo tu, među knjigama, neotvoreno, nepročitano, neodgovoreno, već više od dvadeset godina? Pismo! Što bih sada
s njim u ovo prohladno jesenje jutro dvije tisuće i dvanaeste? Što s neotvorenim pismom?
ZAKRIVLJENOST VREMENA
Kada bih pisao nekome u prošlost, kako bih pisao: s radošću ili sa sjetom, sa sumnjom ili osapnut nadom
u bolje, kako? Kako iz ovoga sada u ono onda, kako bih, dakle, glagoljio najbolje što mogu iz one budućnosti u ovu
prošlost? Bilo je bolje, a nije bilo bolje, bit će bolje, a neće biti bolje, kako, idemo naprijed, nazad, kamo, kako? Kako
pisati nakon što je bilo, nekome u prošlost o nečemu što će mu biti?
***
Zaboravio sam se vratiti na vrijeme, a ono se širilo na sve strane i nisam ga mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep.
Veslao sam lagano, veslo je bilo kao perce, jezerce je bilo bešumno i duboko, a slika koja mi je treperila pred očima bila
je borova šuma na ulju, poneki komadić neba i prelet ptice kroza nj. Hej! Koliko je sati? Koliko dana, mjeseci? Rekli su
mi sinoć da sam zaljubljen. Koliko sati? Sedam mjeseci i šesnaest dana. Dvjesta šesnaest puta dvadeset i četiri. Koliko
drhtaja u otkucaju srca? Koliko bezbroja koji se šire? Koliko ptica koja prelijeću?
***
Prljav i umoran od svega, napokon sam odustao. Nisam vjerovao u svoje djelo, nisam smatrao da sam nekome
vratio nekakav dug, Bog me nije čekao, ni duizam, ni naturalizam, nihilizam ni misticizam. Ni
New age
. Jednostavno,
bio sam to što sam bio, a kao da nisam ni otišao ni došao... i, kao da me sve manje biva. To je nevjerovanje, reći će netko
od vas. Da. To je nevjerovanje, reći ću nekom od vas. Pobunio sam se.
***
Učinio bih nešto, ne znam točno što. Onima koji imaju psa mnogo je lakše, dođu, odu, imaju šest nogu. Pa i
onima koji broje dane i oblake i govore o suncima i kišama i o danima koji nam dolaze, i njima je lakše. Pa i onima koji
nas broje i otpraćaju, koji nas pale i zatrpavaju, i njima. I opraštaju nam naše grijehe. Učinio bih nešto, ne znam točno
što. Pobunio bih se protiv nepravde koja mi je učinjena, a koju sam zaboravio, nekome bih nešto nažao zbog nečega
što me je boljelo, a sada prošlo, nekome bih i vratio dobro dobrim kada bih se sjetio o čemu je bilo riječ, uglavnom,
učinio bih nešto danas, ali ne znam što. Korak mi je manji nego jučer. Kada bi mi se bježalo, ne bih mogao daleko
pobjeći.
21. 8. 1999.
Duga je noć. San me već dugo vremena zaobilazi. Noćas niti ne spavam. Tako traje ovo starenje, ovaj prokleti
život ispunjen pićima raznoraznim. Već sam se pomirio s tim da jesam ovo tijelo. Ovo debelo, ružno, masno, odvratno
meso koje mrzim. Možda bi bilo dobro ne jesti dva mjeseca. Isprazniti sve zalihe, osušiti potrebu za žderanjem, za
pijenjem. Ne piše mi se, mrzim ovu olovku i prazan papir, što da radim? Baš mi se i ne šeta u pola tri po pustim ulicama.
Slušam koncert klasične glazbe, Haydna. Možda sam bolestan? Zašto ne mogu spavati? I, kako se liječiti? Tabletama. E,
baš neću, od tableta se deblja. Debljam se iovako.
21. 8. 1999.
Četiri su sata i deset minuta, ne spavam. Slušam glazbu s radija. Više ni to. Ugasio sam ga. O Bože, počinju
ptice iz Botaničkog vrta. Kako njih ugasiti?