Basic HTML Version
56
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
muzičkim kvintnim krugom (razmakom od pet tonova), a temelji se na optici Isaaca
Newtona.
U muzičkoj teoriji kvintni krug je vizualni prikaz odnosa između 12 tonova
kromatske ljestvice, njihovih odgovarajućih povisilica i snizilica te pripadajućih dur-
skih
i molskih ljestvica. Točnije, to je geometrijski prikaz odnosa između 12 tonova
kromatske ljestvice u njihovu prostoru, koji je u stvarnosti prostor klavirskih tipki
unutar jedne oktave.
Povezujući nijansu svake pojedine plohe iz bilo koje „Varijacije“ s pripadajućim
glazbenim tonom, koji tu boju znači u kromatskoj ljestvici Skrjabinovih svjetlosnih
orgulja, svaka slika Javljenskog može se prikazati kao određena kombinacija glazbenih
tonova. Budući da slike cijeli svoj sadržaj pokazuju u vremenskom ograničenju jed-
nog trenutka, svi glazbeni tonovi proizašli iz pojedine „Varijacije“ zvuče istodobno.
Moguće je zaključiti kako je prema Skrjabinovom spektralnom sustavu Javljenski
zapravo slikao muzičke akorde. Štoviše, svaka pojedinačna slika pokazuje se kao
individualni akord, i to uglavnom kao
cluster
– skup tonova koji zvuče istodobno, a
međusobno su udaljeni za malu ili veliku sekundu.
Eliptični karakter čovjekovih stavova
Premda se čini kako svaka analogija između slikarstva Javljenskog i muzike
ovdje prestaje, treba imati na umu da njegovu slikarsku praksu primarno prožimaju
dvije osnovne stvaralačke metode: metoda serijskog slikarstva i korištenje kromatsk-
og pomaka boja. Budući da se obje mogu provoditi tek unutar velikog broja nanizanih
djela, postavlja se pitanje je li doista moguće da se muzika o kojoj Javljenski piše
skriva isključivo unutar okvira individualnih slika, ili je istinski prostor za svoju umjet-
nost on ipak pronašao negdje drugdje?
Posebnost slikarstva Javljenskog očituje se u tome da je za umjetnički prostor
vlastite prakse koristio serijalizam – serijsko nizanje umjetničkih djela unutar kojih
bi slikao u svim mogućim permutacijama boja. Na taj način postigao je neraskidivu
povezanost između dvije stvaralačke dionice. Budući da je za stvaranje samo jedne
varijacije u kompoziciji boja već potrebno naslikati dvije slike, Javljenski u prvoj
fazi gradi određeno kompozicijsko rješenje, koje potom ne mijenja. Na taj način
postiže statičnost osnovne konstrukcije koja mu omogućava da neumorno mijen-
ja tonove boja, svakom slikom izražavajući „ono što osjeća u svojoj duši“. Takvim
postupkom u arhitektonsku statičnost on unosi muzičku dinamičnost te, osim što
teži ekspresionističkoj sintezi, uspijeva uskladiti dvije krajnosti – suprotnosti koje
između vlastitih stavova ni Theodor W. Adorno (filozof i muzikolog) i Hans Sedlmayr
(povjesničar umjetnosti sa specijalizacijom iz područja arhitekture), u okviru diskusije
održane 1950. tijekom „Darmstadskih razgovora“ nisu uspjeli pomiriti.
Stoga, budući da serijalizam slikarstvo Javljenskog postavlja točno u središte
između dva suprotna pola – statičnog i dinamičnog, arhitektonskog i muzičkog –
neminovno je da ono poprima osobine obje krajnosti koje zastupa. Pišući o elipsi,
Umberto Eco ovdje bi uočio eliptičnu situaciju čovjekovih stavova koja uvijek, baš kao
i umjetnost Javljenskog, ističe dvije poante.
Ne bi li onda bilo logično da se ključ za otključavanje orgulja, instrumenta kojeg je sam umjetnik imenovao
ishodištem svoje umjetnosti, skriva upravo u dva najsnažnija obilježja njegova slikarstva: u serijalizmu i kromatici? Je li
uopće moguće da orgulje, najmoćniji muzički instrument, „zazvuče“ igdje drugdje nego u cjelovitosti slikarskih serija,
možda svako zasebno djelo čineći tek pojedinim taktom kompozicije?
Umjetnost kao težnja prema Bogu
„Lica Spasitelja“ i „Apstraktne glave“, serije su umjetničkih djela koja zrače vjerskim i mistično-meditativnim
osjećajem. Njihov vrhunac Javljenski postiže u „Meditacijama“. O tome je rekao sljedeće: „Shvatio sam da umjetnik kroz
svoju umjetnost, oblicima i bojama, mora izraziti božansko u sebi. Zbog toga je umjetničko djelo Bog učinjen vidljivim,
a umjetnost je težnja prema Bogu“. Javljenski vjerske osjećaje izražava od 1914., kada cijeli opus zrači mističnim
sjajem u kojemu se njegovo stvaralaštvo prožima s tradicijom. Njegov dug pravoslavnoj ikoni osobito je vidljiv u
„Licima Spasitelja“: simetrija kompozicije, velike otvorene oči, ispunjenost cijelog prostora slike licem, prikaz uni-
Akord slikara Javljenskog
Kromatska ljestvica
svjetlosnih orgulja
„VARIJACIJA“
Skrjabinov spektralni sustav