Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
49
tridesetih godina zbog masovne nezaposlenosti koju je prouzročila velika kriza, a sedamdesetih godina zahvatili su
ga vjetrovi energetske, monetarne i krize vanjskoga duga. U te dvije prigode činilo se da model koji je bio na snazi
ne pronalazi način za spas od osnovnih problema koji se pojavljuju uz svaku krizu. Velika depresija pokazala je da se
tržišta ne obnavljaju automatski jer se ne radi o samoregulirajućem mehanizmu koji bi u svakome trenutku osigurao
potreban rast i zaposlenost. Sedamdesetih godina brz i neprestan rast cijena nafte dokazao je da pretjerana privrženost
kapitalizmu mješovitoga tipa, koji obilježava vrlo aktivno sudjelovanje vlada pojedinih zemalja u ekonomskome životu,
nepotrebno sprječava promjene koje je zahtijevala nova situacija.
Metamorfoze kapitalizma i književnost u službi kapitala
Ali kapitalistički sustav nije propao, usprkos tome što su mnogi proglasili njegov slom i najavili njegov skori
sprovod. Jednostavno se promijenio. Jer, bio je fleksibilan, skoro poput mutanta i na raznovrsne načine prilagođavao se
svakojakim šokovima. Osobito se uspješnom pokazala decentralizacija odluka, što ubrzava njegove promjene i usput
stvara novu konfiguraciju. Umjesto kapitalizma, u međuvremenu je u duboku komu pao socijalizam pa od 1989.
njegova ekonomska i politička struktura ubrzano i nepopravljivo propadaju. Pad Berlinskoga zida znači početak najdu-
blje krize, a raspad centralističkog SSSR-a i istočnoeuropskoga bloka i njegov kraj. Izostaje treći put. Kriza nije dot-
aknula kapitalizam nego se dogodilo nešto što je bilo nezamislivo: dolazi do globalizacije, što u praksi znači potpunu
liberalizaciju seljenja kapitala, materijalnih dobara i usluga. Od početka te nove krize, svijet se ubrzano prilagođava
čovjeku.
Novi način življenja bez sumnje će zbuniti neke stvaratelje koji pokušavaju - a da to nisu namjeravali - shvatiti
svijet u kojemu moraju živjeti. Za mnoge se on činio savršenim jer je dopuštao da onaj tko ima novca dobije sve što
želi; potrošnja se pretvorila u novu vrijednost koja upravlja obrazovanjem i društvom. Pojavljuju se „novi najbogatiji
bogataši“ i produbljuje se jaz između njih i najranjivijih sektora istoga društva. Književnost, koja je veliki svjedok
ljudskih društvenih promjena, u slučaju Čilea ne zaustavlja se na tome posljednjem aspektu nego ističe društvo bla-
gostanja. Kako se to dogodilo? Što je s dugom tradicijom književnika koji su kritizirali prethodni sustav?
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina - kad je ponovno uspostavljena demokracija - u Čileu
se smatralo da će razna društvena područja poticati proces obnove povijesne svijesti zemlje. Čekalo se na pojavu
književnih svjedočanstava (eseja i kritika) koja bi djelovala kao kolektivna terapija, što je zemlji bilo neophodno i žurno
potrebno.
Ne zaboravimo da je Pinochetova diktatura bila politička kriza koja traje do današnjih dana i koju čileanska
demokracija nije uspjela poboljšati. Spomenimo, primjerice, binominalni sustav na koji se biraju naši predstavnici
u parlament. Književne težnje nisu se ostvarile na željeni način jer se od devedesetih godina, a još više u prvome
desetljeću ovoga stoljeća, stvara proza usredotočena na fiktivne svjetove koji se više bave sadašnjošću i zaboravljaju
prošlost - svoja tematska iskustva ne opisuju onako kako bi to htjelo čileansko društvo. Kako to objasniti?
Globalizacija, postmodernizam i identitet
Činjenice koje čvrsto opravdavaju tematiku suvremenih čileanskih književnika jesu otvaranje tržišta i global-
izacija. U vrijeme Pinochetove diktature buja zametak globalizacije čiji su rast nastavile koalicijske demokratske vlade.
Pojavljuje se takozvana nova proza - tako se naziva književno stvaralaštvo iz toga razdoblja. Javljaju se autori iz
„dodirne zone“ koju su promicale nacionalne dnevne novine „El Mercurio“ (Živa).
Unutar te prozne produkcije svijet se predstavlja kao mjesto gdje nema zajedničkih projekata, gdje su ljudi
nepokretni i izolirani, gdje postoji opća apatija koja određuje pojedinca koji ima problema s identitetom i ponekad
se potpuno isključuje iz prošlosti. Ta je proza stvorila publiku koja čita realističke ili neorealističke pripovijesti - ali i,
iznenađujuće, one s fantastičnom, kozmopolitskom i suvremenom tematikom - u kojima se na latinoamerički svijet
(„čileansko selo“) više ne gleda kao na nešto slikovito, arhaično i ruralno. U mnogim se romanima istražuje pojava
globalizirajućega načina života i promjene, slomovi, iluzije i gubitci koje uzrokuje društvo koje se nalazi na pola puta
- puta između tradicionalne nerazvijenosti i razvitka.
Moglo bi se ustvrditi da ti književnici, prema riječima Patricije Poblete
31)
, na različite načine „
u svojim djelima
prikazuju egzistencijalnu krizu koju proživljava pojedinac, a koju smo nazvali postmodernizmom“.
Ona se očituje u
fenomenima kao što su individualizam i emocionalna hladnoća, širenje siromaštva, konzumerizam, narcizam itd. Sve
je to, prema autoričinom mišljenju - s manje ili više zanosa - umetnuto u epohu koja znači kraj sveobuhvatnih pripo-
vijesti i nestanak kolektivnih utopija. Sveučilišni profesor Luis Cárcamo
32)
tvrdi da „
u toj prozi, žurnost kojom se opisuju
31 Patricia Poblete (1978.) - čileanska novinarka i sveučilišna profesorica. (op. prev.)
32 Luis Cárcamo (1974.) - profesor na Filozofskome fakultetu na Universidad Austral u Valdiviji. (op. prev.)