Basic HTML Version
50
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
ozračja i neprekidna nazočnost brzih dijaloga, kratkih i/ili laganih rečenica, stvara retoričke uvjete koji dopuštaju da se
rečenice iz proznih djela mogu izdvojiti s prostora neke zemlje, iz svojega konteksta i razvodniti se.“
Pjesnik Raúl Zurita
dodaje: „
Postoji središte koje se premješta, koje sve poništava i sve iskrivljuje jer je lažno... To je iluzorna strana istine... I
čini se da je tu sve - likovi, situacije, okviri, perspektive - sama metaforička konstrukcija premještanja svijesti, toga izuzetno
kratkoga trenutka u kojemu se, suprotstavljajući se istini, glasuje za iluziju istine, za njezin odsjaj”.
Zakon tržišta jači od književnosti
Romani koji nastaju kao posljedica takvoga stava u sebi nose otisnut pečat globalizacije, a obilježava ih
činjenica da zemlja više ne može nadzirati ono što se događa unutar njezinih granica. Nije moguće postojanje neza-
visne nacionalne politike ako su sve zemlje ekonomski međuzavisne. Lokalne ekonomije padaju i rastu ovisno o svjets-
koj ekonomiji. To uzrokuje pritisak na pojedine zemlje kako bi se povećala njihova proizvodnja i konkurentnost i kako
bi se proizvodilo za svjetsku ekonomiju. Ekonomija je nadjačala politiku. Slabi utjecaj i značaj političara, a zakon tržišta
je iznad zakona i ustava neke države. Odnosno, zemlje gube autonomiju i postupno, slobodu. Isto to događa se s
likovima ovih autora. Novi fiktivni svjetovi govore o podijeljenome, nevidljivome pojedincu koji ne podnosi zajedništvo
ni društvene i klasne zahtjeve. On uživa povlasticu traženja društvenoga blagostanja i želi posjedovati dobra kako bi
opravdao ljudsku izoliranost.
Isto tako, mijenja se i nakladnički model. U nakladništvu vlada pragmatizam, nakladnička se djelatnost ponovno
stvara i traži se novi odnos između književnosti i tržišta. Taj koncept nije dobro primljen, ali je neizbježan. Nakladničke
kuće se transnacionaliziraju pa je njihova sudbina ista u Čileu i u ostalim zemljama našega kontinenta. Primjerice,
spajanje nekih nakladničkih kuća u Španjolskoj utječe i na Čile.
Može se dokazati da su taj novi smjer u književnost uzrokovali fenomeni poput, primjerice, širenja Interneta.
Početkom osamdesetih godina koristilo ga je tek nekoliko stručnjaka iz sveučilišnoga okružja, a danas ga rabi više od
150 milijuna osoba. Brzina kojom je Internet prihvaćen naprosto je iznenađujuća. Naime, bilo je potrebno trideset
godina da radio dođe do 60 milijuna osoba, a pet da dođe televizija.
Pristup tome novome oruđu mijenja i pris-
tup
autorima, što je nekada bilo nezamislivo.
Ispisivanje nečijega imena na mrežu danas osigurava bezbroj članaka,
kritičkih tekstova i djela koja je prije nekoliko godina trebalo tražiti po starome kontinentu ili slučajno naići na njih u
nekoj knjižnici.
Ta vrst prepreke u stjecanju znanja danas je nadvladana i čitateljske su navike promijenjene.
Rast međunarodne trgovine, povećanje priljeva kapitala (financijsko tržište kapitala sve je značajnije u svjetskoj
integraciji, čemu su pridonijeli informatika i telekomunikacije), međunarodne transakcije dionica i obveznica zahti-
jevaju modernu tehnologiju koja dolazi iz drugih zemalja i koja je u njima stvorena (Microsoft). Dopuštene su nove
ideje. Dvadeset i prvo stoljeće bit će obilježeno kao stoljeće znanja, a konkurencija i djelotvornost, kao i izvoz , bit će
još i veće. Ovo je stoljeće simbol globalizacije; svijet je postao novo tržište. Kako je moguće da osvajanje toga tipa, koje
samo po sebi znači promjenu društva, nije utjecalo na književnike?
Posljedice globalizacije
Pohlepa za potrošnjom, za vlasništvom i posjedovanjem (o tome je već prije puno godina pisao Erich Fromm
u djelu „Biti ili imati?“) koje čovjeka ograničavaju i zasljepljuju zbog osjećaja prividne slobode, nisu ništa drugo već
njegova osobna ambicija. Da bismo se oslobodili tih sramotnih simbola moći koji zavode, izopačuju i izazivaju demo-
ne, mi književnici moramo uzeti u ruke stvaralačko oružje. Ja mislim da, čileansku prozu posljednjih desetljeća nije
napalo to zlo. Možda je to tako stoga jer ga nije prepoznala i jer ga je snaga naprednoga kapitalizma jako dobro
zamaskirala pa se ni ne razlikuje od dobra. Možda sumnjaju na nj, ali da bi ga se napalo, treba ga poznavati.
Prestanimo dramatizirati i upitajmo se: postoji li homogenost u potrošnji? Jesmo li svi jednaki? Globalizacija
uključuje izvjesnu uniformiranost: svi radimo iste stvari, svi istovremeno vidimo istu pojavu. Planet zemlja pretvara
se u „globalno selo“. McDonalds, coca cola, traperice, rock glazba i viski dostupni su u većini svjetskih gradova i svi
mogu u njima uživati. Sve ovo ranije nabrojeno na neki način predstavlja napad na stvaralaštvo, jer dolazi do zasićenja.
Ljudi žele bolje živjeti u modernome svijetu koji je zapravo zaostao. Godine 1968. umiralo se s 58 godina, a 2010. s
85. Smrtnost djece je smanjena; sa 148-ro na tisuću pala je na 39 od tisuću. U usporedbi s razdobljem prije četrdeset
godina, je li došlo do poboljšanja u zdravstvenome sustavu, uvjetima stanovanja, kvaliteti odjeće i hrane? Ne za sve;
samo za one koji žele takav model globalizacije.
Zemlje Trećega svijeta, pa čak i zemlje u razvoju, ne uklapaju se u novi socijalno-ekonomski sustav. Kriza koja
se dogodi u bilo kojoj zemlji na svijetu sve nas jednako pogađa. Jer, ako je veći ekonomski rast neke države, raste
i blagostanje. Ali, i to više nije sigurno. Obiteljski su prihodi nesigurni i nestabilni. Vlada potpuna neizvjesnost u
zapošljavanju, slobodnome prijenosu dobara, slobodnome prijenosu ulaganja, slobodnoj razmjeni tehnologija, slo-
bodnom prijenosu kapitala. Ne postoje granice. Sve je pokretno osim radnika. Budući da postoji slobodno kretanje