Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
39
VIII.
Sad – što je tu je, takav je život. Živim opet
uredno, vratio sam se na posao, više ne pijem, a djeca
se opet ponose sa mnom. Zaboravio sam spomenuti,
profesor sam na fakultetu. Primili su me rado natrag
budući da se znalo: pio sam i propio se pod pritiskom
onoga bivšeg, komunističkog režima. Bio sam žrtva
totalitarnog režima, a sad sam – u novom društvu –
postao opet čovjekom. I gotovo da ne bih imao što više
nadodati svojoj iznova stečenoj starozavjetnoj sreći da
nije mojega mentalno retardiranog šogora i razumije se
– punice! Tko je ikada čuo da je punica ikome donijela
sreću, a nekmoli da mu je zapiše?!
Šogorova je žena opet u drugom stanju, a
maman
(ponovno je tako zovem!) svakodnevno dolazi
čuvati djecu. Tako često, silom prilika, bivamo zajedno,
razgovarajući o književnosti, hoću reći – o njezinim pri-
povijetkama. Iako je poznat pisac i dalje je nepismena.
Stalno me zatrpava novim materijalima koje moram
svakodnevno pregledavati, ispravljati pravopisne i
gramatičke pogreške.
- Ali,
maman
– prosvjedujem – tako poznat
pisac pa ne zna gramatiku! Bilo bi vrijeme da već jed-
nom…
-
Kusch
, vole jedan! – ljutnu se punica. –Jeste li
vi ikad išta razumio osim tog vašeg…pravopisa?!
Maman
me smjela vrijeđati uzduž i poprijeko.
Kupila me zauvijek jednom jedinom rečenicom, izgovo-
renom još prije dvadeset godina, u gužvi, u tramvaju,
svađajući se s nekom njoj, uostalom, vrlo sličnom
gospođom: „Vidjela sam ja vas kad ste ulazila u tramvaj.
I tamo ste se gurala!“
Sad je, pomislio sam, na mene došao red da jo
prvi put odgovorim na isti način:
-Jesam – rekoh – itekako! Razumio sam
vašu poznatu
Ljubav do groba
za koju ste onda bila
nagrađena…
- I? Što ste vi tamo, vole, razumio? Ne znate ni
kako priča završava! A kladila bih se da niste razumio
ni zašto!
Zbunio sam se. Nikako se nisam mogao sjetiti
kako ta njezina prokleta
Ljubav
završi. Napeo sam sve
svoje mozgovne snage, napinjem se, napinjem (onoliko
koliko to u našem gradu, koji nipošto ne leži na Balkanu,
uopće može jedan
balkanski dalmatiner
pa makar bio i
sveučilišni profesor!) i – nikako da se sjetim! Osim toga,
moja punica kao
hohglanz
intelektualka, bila je već na
milimetar od toga da počne govoriti njemački, što je pred-
stavljalo znak upozorenja da je prozrela moju parodiju i
da bi se mogla ozbiljno naljutiti. (Starosjedioci u našemu
gradu, u kojemu sam dugo godina bezuspješno kovao
ubojstvo takve bolje polovice, uvijek se pred
dotepencima
svađaju na njemačkom; suprotno se uzima kao ozbiljan
formfehler
,
jer vam u tom slučaju jednakommjerommože
uzvratiti i
dotepenac
,
kojemu tragično nedostaje gornjo-
gradski
kinderstube
.) Ipak, moja se punica vrlo otmjeno
suzdržala, slavodobitno se okrećući od prezrenoga mene
k publici, to jest – mom biblijskom dijelu:
-Pogledaj ga, pogledaj, vola jednoga umišljenog!
- Ne govori tako, mama! – pokušalo me braniti
prionuto
tijelo.
A zašto me, do vraga, brani? Što je ona meni, koja
vražja Hekuba, i što sam ja njoj nakon onih sedam godina
mraka?! E baš nećeš, pomislim.
- Predajem se. Ne znam! – priznajem punici. –
Nego,
maman
... ako biste bila tako dobra pa mi ispričala
kako priča završava?
- Vole jedan! – trijumfira moja punica zadajući mi
završni udarac. – Moj junak vraća se kao poslušni psić
na lančiću svojoj kućici, u krilce svoje biblijsko; njegova
ljubav, međutim, razočarana i usamljena, umire! To je
vama
herzig
! Takav ste vol vi, mužjak, ne znate što je
prava ljubav, ni u priči ni izvan nje!
Kad sam čuo taj kraj, shvatio sam i ne znam
jesam li iskočio kroz prozor ili sam izišao na vrata. Sjedoh
u našu novu
Mazdu
i pojurih vrtoglavom brzinom prema
periferiji. Zamalo sam izazvao dvije-tri nesreće na putu i
u jednom zavoju skoro tresnuo o zid. Stigao sam tamo ne
pred onu obiteljsku kuću u kojoj su izdavali sobe, nego
pred dvorac u kojem je – ne u potkrovlju nego u kuli – bila
ona ne rupčaga nego odaja sreće u kojoj sam dvije godine
živio ne sa žabom krastačom, nego s najljepšom ženom
mog života.
Nakon duga zvonjenja, pojavio se muž u crnini
držeći obgrljene dvije djevojčice, također odjevene u crno.
- Što se dogodilo? – upitah, umirući od straha.
- Upravo smo se vratili s pogreba. Pokopali smo
Žabicu.
Mislim da mi je u tom trenutku pozlilo. Maknuo
sam se da djeca to ne primijete i krenuo prema mjestu
gdje sam bio parkirao. Prenuo me glas djevojčice, bistar i
zvonak, kao iz bajke:
- Profesore! Profesore!
Okrenuh se.
- Mama je ostavila pismo… za vas!
Uzeh pismo. Čitao sam:
Slatki moj!
čekala sam te da dođeš da ti naplatim stanarinu.
Bila bih ti otkrila zagonetku, ali ti ćeš ionako doći prekasno.
A možda uopće ni ne dođeš. Kad sam to shvatila, odlučila
sam se za prijevremeni odlazak. Oprosti! Do groba tvoja,
Žaba Krastača
Stojim tu, u žitkom blatu periferije; odjedan-
put je svuda nekakvo sivo polusvjetlo i kiša pada, sâm,
nepomičan, bez suza i bez riječi. Da sam bar orahova
ljuska koja ne osjeća ništa i ne zna ništa o mjestu svoje
propasti! Ne znam tko se to poigrao sa mnom, ukoliko to
nije bio sâm pisac, to jest – moja punica. Stojim, Bože
mi oprosti! kao pravi – kako se ono kaže? – crknuti miš!
- Nije
crknuti
, nego
crkveni
miš, vole jedan! U
crkvi hrane dušu, a ne tijelo, pa za miševe nema ništa;
zato bi
crkvenom
mišu bilo bolje da je
crknuti
! A jeste li
ikada čuo da je ijedan mužjak to razumio?!