Basic HTML Version
38
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
tetog prionutog dijela na svoj stražnji, udobniji
sitz
, dao
sam
Dijani
gas do daske; htio sam ih satrati, oboje, i to
na licu mjesta. Prebacujući najbrže što se s tom krntijom
moglo iz prve u četvrtu, zlurado sam pomislio: bit će
to baš zgodna prometna nesreća! E, onda mi se dogo-
dilo ono što sam prije spomenuo:
Dijani
je eksplodirao
motor; klizeći je zijevnula i stala ni na pet koraka od
njih. Gospodin je dakle nesmetano pokupio moj staro-
zavjetni blagoslov, dao gas i… šprica! Ostao sam nasred
ceste s oproštenjem posran, ruku beznadno uronjenih u
komadiće rasprsnutog metala, dok se
Dijana
posljednji
put pušila piškeći ulje. Bio sam baš pravi – kako se ono
kaže? – crknuti miš!
VI.
Odlazeći na svoj redoviti ubilački pohod, uvijek
sam negdje zapinjao, obično u kakvoj krčmi na putu
između iznajmljenog stana ili rupčage i one kuće koju
sam i dalje bez oklijevanja nazivao
svojom
. Svaki put mi
je zvonilo u glavi, toga sam se želio riješiti, svaki sam
put u sebi donosio konačne odluke… i tako pet, šest,
sedam godina. U krčmi bih se napio kao svinja, ponekad
mi je trebalo i više dana da nađem put natrag do svog
trenutačnog obitavališta; da takav pijan idem naprijed –
to nije dolazilo u obzir.
Nećete mi povjerovati, ali je živa istina: trebalo
mi je punih pet godina da se među svim tim krčmama
probijem do
svoje kuće
bez prevelikog zastajkivanja. I?
Što se dogodilo? Nisam je zatekao kod kuće! Ni nju, ni
Gospodina, ni moju ni njihovu djecu. Bili su otišli plani-
nariti. Nevjerojatno! Ja napokon došao da je ubijem, a
ona, ludača, umjesto da me lijepo primi i dočeka, pošla
se pentrati nekud u planine; nije mi uopće bilo krivo kad
sam poslije čuo da je gore slomila nogu.
Taj put kod kuće sam zatekao samo mog mental-
no retardiranog šogora. Dokaz da je mentalno retardiran
svakako je i taj što se uopće usudio da mi otvori vrata i
da me pozove unutra! Onako, u bijesu što mi je izmakla,
pomislio sam da umjesto nje maknem njega; brat bi inače
mogao biti neka zadovoljština, ali takav brat, retardirani
lunatik, ne! Ni u najvećoj ljutnji i očajanju nisam mogao
tako pogriješiti. Da sam ga smaknuo, kako mi je bilo palo
na pamet, ne bih joj se osvetio nego naprotiv, napravio
bih joj najveću životnu uslugu! Moj šogor je naime bio
mentalno retardiran i zbog toga što je sebi bio zabio
u glavu da dobije sina. Još u vrijeme dok sam ja živio s
njima imao je tri djevojčice, a sad, kad smo se ponovno
sreli, mogao sam sa žaljenjem, ali i sa zluradom slašću
konstatirati da ih je na broju već osam! Kričala su ta
derišta, vikala i penjala se po nama dok smo nas dvojica,
mentalno retardirani i ja, slavili ponovni susret nakon pet
godina neviđanja. Kad se toj osmici pridodaju moja dva
dječaka, Gospodinove dvije kćeri i još jedna istinabog
odrasla djevojka iz šogorova prvog braka, onda je, znači,
moje prionuto pa raspuklo tijelo moralo svakodnevno
živjeti okruženo strašnim dječjim čoporom!
- Nazdravlje! – čestitao sam šogoru, posebno
za svaku djevojčicu, a u sebi Gospodinu i Prionutoj; baš
me zanimalo koliko će još dugo izdržati a da ne pogube
živce. I onako pijanom bilo mi je jasno zašto rado odlaze
u planine.
VII.
Uza sve olakotne, moje, i otegotne, njezine
životne okolnosti, nikako me nije napuštala potreba da
je ubijem. I dalje me iz dana u dan morila ista misao,
a iz noći u noć proždirala ista strašna bol u vršcima
prstiju one odsječene ruke. Žabica je istinabog uskakala
tu kao neki melem na ranu, ali uvijek na kratko, jedan-
put mjesečno, tek toliko da naplati stanarinu i na taj me
način nije mogla odvratiti od mog nauma. I napokon,
jednog dana, dogodilo se to što se jednom ipak moralo
dogoditi. Ušao sam u krčmu točno na pola puta do svog
cilja i već s vrata vidio sam to što sam vidio.
Krčma je bila prazna. Za jednimstolom, tik do zida,
sjedilo je ono moje nekad jedino prionuto tijelo. Sjedilo je
i pilo pivo. Pred njim su stajale dvije već ispražnjene boce,
a treću je upravo dovršavalo. Prepoznao sam je odmah
iako je leđima bila okrenuta ulazu, a licem je buljila ispred
sebe u zid. Priđoh i bez riječi sjedoh pokraj nje. Zaplakao
sam kao malo dijete. Zaplakala je i ona! Bože mili, a tko
ne bi zaplakao kad je vidi takvu! Preda mnom nije više sje-
dila ona moja nekadašnja bolja polovica; crte lica bile su
njene, ali nekako podebljane, otromboljene, nije više bilo
ni traga njezine nekadašnje ženstvenosti i šarma – preda
mnom je bio izložen komad sasvim nepoželjnog mesa s
kojim ni pod koju cijenu ne bih nikad više legao u krevet,
a nekmoli da je ubijem! Bila je to, kunem se, istovremeno
i velika tuga i ogromno olakšanje. Ispričah joj kako sam
je svih tih godina uzalud tražio da je ubijem. Shvatila je
to kao vic, prestala je cmizdriti i nasmijala se. Popili smo
zajedno još dva-tri piva i tako sam doznao za Gospodi-
nov definitivni odlazak; obradovao sam se. Odveo je sa
sobom i svoje dvije brkate kćerkice.
Na izlazu iz krčme pogledali smo se u nedoumici,
kao dvije razlupane starozavjetne polovice.
- Hajde, vole jedan! – progovori majčinim glasom
i pijano mi se nasmije. – Otprati me kući! Djeca će ti se
obradovati.
Stojim kao hipnotiziran. Stajao sam i šutio. Sto-
jim, ali nemam nogu, nego sam orahova ljuska što se
njiše na dnu svemira čekajući na koju će je stranu otpuh-
nuti vjetar; samo izgledam nepomičan.
Onda osjetih kako me obgrlila oko pasa i kako se
pripija uza me onimmasnim bokovima: - Žena i muž su…
kako se ono kaže? – prošaputala je polušapatom.
- Jedno tijelo! – odgovorih nekako poludivlje, a
ipak poluposlušno u isti mah, dok je vrijeme iza nas na
putu kući plazilo nekom polutihom jezom.