Basic HTML Version
144
riječi
znanost
znanost
znanost
znanost
znanost
znanost
Sredinom četvrtog desetljeća prije Krista u
starom se Rimu iščekivao konačan obračun između
Oktavijana i Antonija, dvojice pretendenata na vrhovnu
vlast nad čitavim Rimskim Carstvom. I dok se Antonije
uglavnom zabavljao u Egiptu na dvoru kraljice Kleopatre
sablažnjavajući Rimljane istočnjačkim načinom života,
Oktavijan se sustavno i promišljeno spremao za građanski
rat. Sve što je radio bilo je usmjereno prema tomu da ga
što pripremljeniji dočeka. Tako je u proljeće 35. god. pr.
Kr., s namjerom da Italiju osigura od eventualnih Antoni-
jevih napada kopnom, krenuo u pohod na Ilirik. Jedan od
glavnih ciljeva toga pohoda bilo je osvajanje grada Segeste,
smještenog na strateški iznimno važnom položaju, na
dvjema plovnim rijekama uza sam rub Panonske nizine
koja se smatrala ključem ulaska u Italiju s istoka, na
raskrižju najvažnijih putova za istok i jug.
Usprkos jakoj i dobro organiziranoj rimskoj vojsci
te razjedinjenom lokalnom stanovništvu Oktavijanovo se
napredovanje prema Segesti nije odvijalo bez poteškoća.
Osobito je teška bila bitka za središnji japodski grad
Metulum (grad se po svoj prilici nalazio blizu današnjeg
Josipdola), gdje je Oktavijan boreći se u prvim redovima
– danas gotovo nezamisliv rizik za nekog pretendenta na
vlast – prilikom napada na gradske zidine bio srušen s
drvenog opsadnog tornja i ranjen u desnu nogu i obje
ruke. Metulum je ipak osvojen: njegovi su branitelji,
kad su vidjeli da se više ne mogu opirati, najprije u grad
primili manju rimsku posadu hineći da žele pregovarati
o uvjetima predaje, a zatim, kad je pala noć, iznenada
napali Rimljane koji su se zatekli unutar zidina i sve ih
pobili, pa, da preduhitre Oktavijanov gnjev, krenuli s
paljenjem vlastitih kuća i masovnim samoubojstvima;
mnogi su u smrt sa sobom povukli i svoje žene i djecu;
čak su i oni malobrojni koji su bili živi uhvaćeni nastavili
počinjati samoubojstva u zatočeništvu...
Put prema Segesti bio je nakon pada Metuluma
više-manje otvoren. Rimski povjesničar Apijan (II. st.),
inače Grk iz Aleksandrije, ovako ga opisuje u svojoj
Rim-
skoj povijesti
:
«Kad je Oktavijan navalio na njih [Panonce], pob-
jegli su u šume, odakle su napadali i ubijali one vojnike
koji bi se odvojili od skupine. Dok se nadao da će mu
pristupiti, Oktavijan nije oštećivao njihova sela i imanja.
Međutim, pošto se uopće nisu s njim sastali, stao je
paliti i sjeći sve naokolo, i to je činio osam dana, dok nije
došao do Segestanske zemlje.»
Za ovdje spomenute Panonce Apijan kaže da su
živjeli u šumovitoj zemlji, da «nisu nastanjivali gradove,
nego imanja ili sela, organizirani u rodove. I nisu se sasta-
jali na zajedničkim vijećima, niti imali zajedničke vladare.
Ukupno ih je bilo sto tisuća vojno sposobnih, no zbog
bezvlađa nisu se zajedno skupljali.»
39)
Dion Kasije (II.-III. st.), rimski povjesničar iz Nikeje
u Bitiniji, također važan izvor za Oktavijanov pohod na
Ilirik, u svojem djelu
40)
koje je kao i Apijanovo pisano
starogrčkim jezikom i koje također nosi naslov
Rimska
povijest
, još dodaje kako od svih ljudi na svijetu Panonci
provode «najbjedniji život»: u Panoniji vlada loša klima,
zime su duge i oštre; loša je i zemlja, nema ni maslina ni
vina, barem ne dobrog; Panonci i hranu i piće pripravljaju
od prosa i ječma.
Za sam naziv «Panonci» kaže: «Nazivaju se tako
jer svoje halje s rukavima šiju od komada stare odjeće koje
režu na krpe na njima osobit način i zovu
panni
. Nose
takvo ime, bilo zbog toga bilo zbog nečega drugog.»
Usto ističe i moralne odnosno ratničke kvalitete
Panonaca: «... najveći su junaci od svih naroda koje
poznajemo – izuzetno su srčani i krvoločni, kao ljudi koji
nemaju ništa od onoga što dolikuje poštenom životu.»
Na krajusve topotkrepljuje tvrdnjomdaoPanonc-
ima ne piše samona temeljuglasina i knjiškog znanja nego
i na temelju vlastitog iskustva – kao nekadašnji upravitelj
GornjePanonije. Ta jeDionova tvrdnjaodosobite važnosti.
Naime opisi pojedinih plemena i naroda kao siromašnih
ali srčanih i hrabrih, u rimskoj su, a kasnije i sredn-
39 Isto.
40 DION KASIJE,
Rimska povijest
, IL, 36.
Luka Vukušić
Oktavijanovo
osvajanje Segeste
(prema Dionu Kasiju i Apijanu)