Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
141
negoli u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Nemojte me držati strogo za teoriju, sklon sam posumnjati da tome kumuje
obližnja rafinerijska porta i sve ono što joj se krije iza leđa, a nisu orhideje ni tulipani.
Prva trojica i šesti u potpunosti su me ignorirali, više me nisu pozivali da igrača iz poraženog para odmijenim
za stolom. Počeo sam se dosađivati i čeprkati po iPhone-u jednoga od njih, koji nije bio ni peti ni šesti, ali je bio
dovoljno veliki snob da nabavi najnoviji krik tog razvikanog smeća. Na moje nesnalaženje,
krikom
je ovladala čistokrvna
shizofrenija. Nije prestajao vibrirati niti poskakivati. Ispuštao je po nekoliko iritantnih melodija istovremeno i bljeskao
kao da mu se sv. Ilija Gromovnik ukotvio u osnovnu memoriju.
Ljutito su me pogledali. Spustio sam napravu na sporedni stol i nemoćno slegnuo ramenima. Nisam ga bio u
stanju isključiti pa su nakratko prekinuli s igrom da to učini njegov legitimni vlasnik. Začudo, za to mu je bio dovoljan
pritisak na jednu-jedinu tipku, ni danas pouzdano ne znam na koju. Opsovali su mi oca i majku. Htjeli su i babu, ali ni
oni joj nisu znali ime. Potom su se međusobno posvađali jer se nisu mogli usuglasiti kod kojeg se rezultata dogodio
prekid: 8 naprema 6 ili 8 naprema 7 za prvog i šestog, jer tako su se, naime, podijelili na početku trećega seta.
Četvrti sam set propustio. Nedaleko od nas zaustavio se već pomalo zaboravljeni Renault 4. Iz njega su izašle
majka i kći. Kako samubrzo doznao iz razgovora s potonjomod njih, došle su u park prikupljati žirove za pošumljavanje
obližnjih šuma. Angažirala ih je županijska ispostava Hrvatskih šuma, a plaćali su ih po prikupljenom kilogramu istih,
zaboravio sam koliko točno kuna.
Djevojka mi se svidjela na forehand i backhand. Nisam mogao odoljeti da je ne upitam na koji bih se način i
sam mogao uključiti u taj hvalevrijedan projekt. Naravno, vama je kristalno jasno do čega mi je bilo prvenstveno stalo,
do projekta kao takvog ili do njezinih bujnih, opojnih, hipnotizirajućih, neodoljivih... a imala je i prodorne zelene oči.
Objasnila mi je da je sve što trebam učiniti: biti nezaposlen, prošetati se do sisačke podružnice HZZ-a i ondje
podnijeti odgovarajuću zamolbu, ostalo da je rutina. Nato sam ja njoj objasnio da jesam nezaposlen, ali da nisam
prijavljen na spomenutom zavodu, dapače, da nisam prijavljen apsolutno nigdje, osim u lokalnom nogometnom klubu
i sportskoj kladionici na drugom katu te iste zgrade.
Podozrivo me pogledala. Rekla mi je kako ne može vjerovati da na svijetu postoji toliko nemarna i neambiciozna
osoba mojih godina. Ono što ja nisammogao vjerovati: kako je moguće da meni nikada nitko ništa ne može povjerova-
ti? Da stvar bude tim bolnija i gora, kopirala je fraze moje drage majke. To me je dodatno dotuklo i ponukalo na uzmak.
Svima sam im nijemo okrenuo leđa i uzjašio bicikl. Prva trojica i šesti nisu ni opazili da sam otišao, bili su
previše zaokupljeni lopticom i stolom. Djevojka se ponašala kao da se nismo niti upoznali. Patio sam. Jurio sam ko
blesav do sredine mosta, da bi mi ondje po tisućiti put ispustila stražnja guma. Nato sam ja ispustio suzu. Iz džepa
sam izvadio ona dva žira i bijesno ih bacio u Savu. Pješačio sam do kuće.