Page 145 - Rijeci_3_2012_za_web

Basic HTML Version

140 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Siniša Matasović
Djevojka u parku
U subotu sam ustao u jedanaest sati i četrdeset minuta u pitomom mjestu pet kilometara nedaleko Siska.
Neću mu spominjati ime jer mi je tako naložila baba po očevoj strani, za koju nitko od sumještana ne smije znati ni
dob ni ime. Stoga se nemate čemu čuditi ako me ne pronađete na
Fejsu
i ostalim društvenim mrežama. U našoj obitelji
od punoglavaca detektiramo anakonde i krokodile, a navodno da i svemirci u posljednje vrijeme sve više i više padaju
na domaći gemišt i dimljene češnjovke, što im svakako dajem za pravo. Dobar tek i živjeli!
Dvaput sam pogledao na sat pa još dvaput protrljao oči i uši. Danas se više ne sjećam zašto i uši. Otac nije
mogao vjerovati da sam se tako rano odjenuo i izašao iz sobe. Ja, pak, nisam mogao vjerovati da još uvijek imam oca,
svaki bi me drugi već odavno izbacio iz kuće. Ako se pitate zašto, odmah ću vas lišiti svih daljnjih dilema. Obraćam
vam se kao punokrvni tridesetogodišnjak s nezavršenim faksom bez ijednoga dana, štoviše i sata radnoga staža.
Srećom pa se majka prije tri sata poslijepodne ne vraća s posla. Inače, tko zna, najvjerojatnije bi me nabila u top i
ispalila ravno do Marsa. Ondje ne obitavaju ljudi, za veprove ne znam.
Odvukao sam se do kupatila. Umio sam se, oprao zube, obrisao ručnikom, a onda sam shvatio da mi je ostalo
punih pet minuta do vijesti u podne. Pretpostavio sam da će mi to biti i više nego dovoljno vremena da lice prekrijem
pjenom i obavim brijanje. Tako je i bilo. Pred telku sam zasjeo točno na početak vijesti.
Obožavam vijesti u bilo koje vrijeme. Zbog čega? Pogrešno pitanje, trebalo je glasiti: ‘’Zbog koga?’’ Jer da je tako
glasilo, odgovorio bih vam kratko i jasno: Zbog prekrasnih voditeljica koje... što rade...? Ništa drugo doli ono što im
samo ime kaže – vode vijesti. Da, vode vijesti, a mene dovode do ludila dok ih pogledom svlačim i razmišljam što bi i
kako bi bilo da mi dođu u posjetu kada sam sâm kod kuće. Kladim se u šleper karamela da bi ispalo kudikamo napetije
i intrigantnije od istoimene holivudske verzije s onim plavokosim balavcem u naslovnoj ulozi.
Taman sad će startati vremenska prognoza, majka je ušla kroz vrata i oštro me prostrijelila pogledom. Sjetio
sam se kako subotama ne odlazi na posao. Banana. Održala mi je predavanje o svemu što je dotad napravila u dvorištu
oko kuće na užarenom suncu. Bacio sam pogled kroz prozor i doista, vani je bio prekrasan sunčan dan. Počešao sam
se iza uha. Voditeljica vremenske prognoze upravo je obrazlagala magluštinu i kišu. Preko glave sam joj navukao XXL
vunenu kapu jer je na ekranu stajala već potpuno gola. Nisam je imao volje ni živaca gledati direktno u mozak, ostatak
tijela je bio sasvim u redu.
Skočio sam s fotelje i odjurio u garažu po bicikl. Napumpao sam stražnju gumu (ta mi oduvijek zadaje prob-
leme), popeo se na nj i otpedalirao do sisačkog predgrađa Caprag na stolni tenis, meni i škvadri omiljenu zabavu na
početku ljeta. Čitavim me je putem pratila majčina bjesomučna dreka, čak i pored cisterni s kancerogenim naftnim
prerađevinama, koje su po običaju prometovale uz buku od preko četiri soma decibela. Premostivši Savu kod Crnca,
udario sam prečicom kroz radničko naselje ilitiga Drugi sektor, kako je već kome po volji, ne bih li se čim prije dokopao
parka sa stolovima za pingač. I dokopao sam se.
Frendovi su se dotad već prekomjerno zagrijali pa sam ih samo kratko pozdravio s
‘’bok!’’
i zauzeo svoju pozic-
iju za stolom. Igrali smo u parovima. Nije me nešto naročito išlo, tako da sam svoje mjesto ubrzo prepustio šestom
frendu, koji se u međuvremenu nacrtao. Peti je neopravdano izostao.
Odnikuda je zapuhao vjetar. Hihotao se kao mladi majmun na čokoladnu bananu i pravio grimase. Srušio mi
je žir na glavu. Ubrzo nakon toga još jedan. Da rezimiramo, dva su me žira pogodila u glavu. Žirovi bez iznimke rastu
i sazrijevaju na hrastovima. Onima koji su u stanju i plod bukve nazvati žirom preporučujem da sami sebe preporuče
psihologu ili psihijatru, napredak je uvijek moguć. Hrastovi, ne bez iznimke, ali u pravilu rastu po šumama. U samom
Sisku ne postoji nijedna šuma, međutim, postoje parkovi. Hrastovi u Sisku rastu po parkovima. Ne baš svugdje, ali
meni je previše bio i taj jedan u predgrađu s kojeg su mi pali žirovi na glavu.
Dok smo još kod žirova, ne znam kolika je njihova nutritivna vrijednost, ali ono što pouzdano znam, s hrastova
bi trebali opadati koncem rujna ili u listopadu, nipošto početkom ljeta. Uostalom, u Sisku su osjetno sitniji i kržljaviji