Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
119
Kotao je vrlo brzo uskipio, utakmica je počela, a «crveno-beli» stisnuli su Zagrepčane na njihovu polovicu, što bi
rekli sportski komentatori. Generacija je držala u sebi one povike «Dinamo, Dinamo!» izgarajući pri svakom dodiru s loptom
Bručića, Mlinarića, Deverića, Kranjčara i ostalih. Sve je bilo zadovoljavajuće u svakom navijačkom pogledu dok se «Zvezdina
zvezda» Dušan Savić nije ugurao između dvojice «plavih» i lukavo glavommatirao Ivkovića, koji je na blatnom terenu reagirao
poput kadeta. Petorica samih na svijetu skočili su s ostalih devedeset tisuća tifosa, ali glasa nisu ispustili.
«Jaooo, Tomislave, crni sine, pa uhvati tu loptu!»- sami sebi su govorili misleći na nesretnog Dinamovog
golmana. Zaista, klizak teren, dosadna kiša, ovo vodstvo, stotine baklji i standardno domaćinsko suđenje činili su
se u tom trenutku kao preveliki aduti na strani kluba s Crvenom zvijezdom. Ali, nešto kasnije, džoker s klupe, Darko
Dumbović, prošao je po lijevoj strani trojicu domaćih igrača, ušao u šesnaesterac, opalio iz sve snage loptu koja će
sekundu kasnije odsjesti u gornjem lijevom kutu Živana Ljukovčana. Jedan-jedan nekoliko minuta prije kraja utakmice.
Zvezda je sada trebala zabiti dva gola za konačnu pobjedu. Nemoguće!
«Dumboooović, tooooo, majstoreeeeeeeee!»- zamalo je Matin tenor začula utišana Marakana, skočio je u zrak,
no nije bilo ništa čudno, jer su svi skakali i pizdili zbog gola jedne rezerve. Gola za beogradsku večer u plavom.
Daždilo je prilikom predaje pehara u spomen na nezaboravljenog krojača sudbina, a dečki u plavim trenirkama
trčali su počasni krug.
«Ima li ovdje još takvih ludih koji se sada u sebi raduju?»- pitali su se šapćući međusobno, mada je već dobar
dio zdanja brazilskog imena bio ispražnjen.
Za njih je bio ovaj pobjednički trk, za njih što su vjerovali. Sreću su zadržali u sebi još koji sat dok nisu uspjeli
doći do poznate francuske dive na kotačima. Ulazeći u gospođicu na motorni pogon Mriža je nesvjesno priupitao sa
solidnim brojem decibela u zraku:
«E, a di ćemo ovo proslaviti?»
Skupina od desetak frustriranih gubitnika brzo je povezala smisao netom postavljenog pitanja i lewisovski
pojurila prema «dijani».
«Budalo, ulazi unutra, idemo, jesi glup, mog’o si šutit’ još minutu!»- prekoravali su, mada je bilo kasno, riječi
nisu otišle u vjetar, štoviše, vraćale su se s vjetrom. Srećom, Matina ljubimica upalila je iz prve.
«Jebem vam keve, vi ćete da slavite u Beogradu, nećete živi odavdeeeeee!»- dernjavu su pratili kamenje i boce,
ali su ipak ostajali kratki; petorka je, ne dopuštajući spolni odnos sa svojim majkama, usmjerila autić prema rodnom
slavonskom kraju.
«Uf, zamalo, brzi su bili, ti bi nam se vampirići krvi napili da je ova mašina zakazala!»- tuklo je Francu u gru-
dima tristo na sat. I ne samo njemu. Možda je upravo broj srčanih otkucaja dao ubrzanje putnicima navijačima. Nara-
vno, vremena za slavlje nije bilo sve dok nisu izašli iz Srbije. Kišurina je, srećom, vjerojatno onemogućila bilo kakvu
mogućnost kaubojske potjere; sad je samo trebalo pripaziti na sklizavu cestu.
A dok je to činio čovjek za volanom, ostali su otvorili pive, ranije ostavljene u prtljažniku, te se kucnuli za što
više trofeja i večeri kao što je ova. Zdravice su bile posvećene osvajačima kupa umrlog predsjednika i djevojkama koje
nisu saznale smjer putovanja svojih mladića; bile su uvjerene kako su oni otišli u valpovačku kuglanu.
Solidno pripiti dojahali su s pobjedničkim trubama u najdraži kraj, mašući zastavom kluba s najmanjom zvi-
jezdom u državi (nije Partizan), skandirajući njegovo ime u cik bećarske zore. U centru sela, tik ispred izloga trgovine
s mješovitom robom, bez protuprovalnog alarma, odlučili su izvesti nekoliko valova, kad već nisu mogli na zapadnoj
tribini.
«Dinamo, dinamo, dinamo, ooooooolee, ooooooolee!!!»- pjevali su i skakali ne dopuštajući sanjati suseljanima
u noći trijumfalnoj, a stvarnoj. U kontekstu slavlja buntovnici su rekli ponešto i o nedostacima osobe po kojoj se zvao
kup.
A onda ih je netko prijavio miliciji, ovi su za promjenu vrlo brzo došli, i politički nepoželjnici odležali su tri
mjeseca zbog vrijeđanja lika i djela pokojnog Zagorca.