Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
101
Milko Valent
Globanova
teorija urote
Hrvatska pati od paralitičkih grčeva. Iako je ta zemlja doista lijepa, te joj s pravom u himni tepaju Lijepa naša,
Hrvatska se raspada. Zagreb je središte te paralize. Europa se raspada još brže, pati od indiskretne bolesti raspadanja,
umire u dužničkom kmetstvu. EU je odgovorna za smrt Europe kakvu znamo. Bruxelles je oko uragana. Na radiju tu bru-
talnu metastazu neoliberalnog kapitalističkog ciklona nazivamo Osmrtnica. Potpuno se slažem s novinarom Rolandom:
Europska Unija je uvreda ljudskoj inteligenciji.’’ S tim rečenicama, koje su proletjele kroz moje misli, spustila se noć nad
Europu. Da sam postao astronom, što sam isprva želio biti, sad bih mirno pio večernju kavu uz teleskop u nekoj zvjezdar-
nici, a ne bih u ovoj urbanoj europskoj pustoši upirao oči u nebo uzaludno tražeći umiruće zvijezde kroz odsjaj neonskih
reklama. Jedini izlaz, kao i uvijek, jest masovni aktivistički izlazak na ulice. Možda. Hoću li se utješiti tako što ću se večeras
sjetiti tragične američke diverzije? Ne znam. Pokušat ću, noć je još mlada.
Dim cigarete izvija se u smjeru vedroga neba. Sve odlazi u dim. Život nije lak. Osobito ne onda kad se stvara
novi mit, mit o globalnoj borbi protiv terorizma. Dim cigarete. Ipak, najnapetije je bilo kad sam gledao spektakularne
scene rušenja ona dva uska nebodera Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku za vrijeme prelijepog sunčanog
američkog jutra u utorak 11. rujna 2001., dok je u Hrvatskoj u to isto vrijeme bilo tmurno oblačno popodne bez obo-
rina. Naš radio zaslužuje svaku pohvalu za brzo, točno i u svakom smislu kvalitetno izvještavanje; za to je osobito
zaslužan Pjer.
Odmah smo nazvali neke poznate ljude iz Hrvatske koji žive u tom gradu i koji su osobno prisustvovali
događaju, i oni su spremno iznijeli svoje dojmove s mjesta katastrofe, u emisiji često nazivanom ‘’ground zero’’. Naši
su slušatelji mogli uživati u autentičnim zvukovima s terena, zatim u zvuku glasa jednog likovnog umjetnika, inače
Zagrepčanina, koji je vodio dijete u vrtić kada se sve to događalo, a mi smo ga nazvali baš u trenutku kad se izbezum-
ljeno s djetetom vratio u stan. Sve je vidio, a svojem malom sinu pokrio je oči rukama. Uzbuđenim glasom izjavio je da
se trese od užasa i da jedva čeka da se dokopa kućnog bara da bi što prije popio naiskap punu čašu viskija, a možda čak
i cijelu bocu. Naš radio je kasnije istraživao je li u toj nesreći eventualno stradao i neki Hrvat ili Amerikanac hrvatskoga
porijekla; jedan kolega je otkrio da je poginulo i nekoliko vatrogasaca hrvatskih korijena.
Najdojmljivije mi je bilo spektakularno zabijanje onih brzih aviona punih kerozina u nebodere, u čuvene uske
Twinse, Blizance, a urušavanje tih ekstremno visokih vitkih zgrada, punih živih ljudi, obavijenih dimom i prašinom, bila je
doista nezaboravna, prekrasna, veličanstvena scena; činila se kao uspjela scena neke videoigre iz bogate ponude tih sve
prisutnijih injekcija adrenalina za djecu i odrasle... Zapravo, točnije rečeno, sve je izgledalo baš kao na filmu. Sve je izgledalo
tako obično, tako normalno, a opet tako uzbudljivo kao i svaki dobar triler protkan katastrofom. Uostalom, slični filmovi
katastrofe s New Yorkom u glavnoj ulozi već su odavno bili snimljeni pa mi se činilo da samo gledam još jedan takav film.
Američki građani, strani turisti koji su se tamo zatekli i naši američki kolege snimili su sve. Redakcije novina,
radija i televizije u cijelom New Yorku bile su užarene od posla. Svi novinari, urednici, reporteri i snimatelji nisu odlazili
kućama, nisu danima takoreći ni oka sklopili, odspavali bi možda samo jedan sat dnevno, i to u redakciji na nekom na
brzinu sklepanom ležaju ili pak u fotelji ili na radnom stolcu, ili čak na redakcijskom stolu. Zaista veličanstven događaj!
Cijelu tu spektakularnu terorističku akciju jedan je ozbiljan umjetnik, naime kontroverzni kompozitor Karl-
heinz Stockhausen, ocijenio kao najveće Luciferovo umjetničko djelo zamislivo u cijelom kozmosu, a mediji su prenijeli
tu njegovu izjavu bez riječi ‘’Luciferovo’’ pa je u svijetu nastala gadna pometnja.
Najveću moguću jezu izazvale su najtužnije scene te katastrofe, one u kojima su nesretni ljudi iz sigurne
smrti od plamena skakali s tih nebodera u isto tako sigurnu smrt od pada na tvrdo tlo. Neki su čak skakali i u paru
držeći se za ruke, pretpostavljam supružnici, ljubavni parovi ili prisni prijatelji. Da, da, ta gadna, tragična, nesretna,
slavna, povijesna 2001. godina i užasno, napeto, strašno, čudno, nezaboravno američko jutro 11. 9. za vrijeme nez-
aboravnoga hrvatskog popodneva.