Basic HTML Version
170
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
praksu ali možeš ostati moj pomoćnik sve dok radim
u bolnici, stoga mislim da ti ne treba novi pribor, ni
torbica ni kuta.
Nisu me osobito pogodile Ocvirkove riječi, naslućivao
sam ih. Moja obitelj bila je nisko smještena kada je riječ
o poštovanju i uvažavanju.
-U redu gospodine Ocvirk, idemo dalje – odgovorio
sam s osmijehom a on se tako začudio.
-Zar ti nije žao?
-Ne gospodine Ocvirk, nije mi žao.
Vremenom sam upoznao i Ocvirkovu obitelj, nesim-
patičnu suprugu Ivku, neprestano namrgođenu, svad-
ljivu i jezičavu. Nije čudo što je Ocvirk po cijele dane
ordinirao po bolnici. Ocvirk je imao dvije kćeri, koje
nisam nikada upoznao, otišle su s muževima u grad i
kako je Ocvirk pričao, vrlo su rijetko posjećivale rodi-
teljski dom.
No, Ocvirk je imao i prekrasnog psa, mješanca Crnog,
s kim sam se sprijateljio od prvoga dana. On mi je doi-
sta bio najdraži član Ocvirkove obitelji.
U međuvremenu je umrla i moja napaćena majka. Ni-
sam zaboravio kako je bilo tek nekoliko mještana na
sprovodu, ja, Ocvirk, svećenik i par susjeda.
Bliži se i deseta godina mog pomoćničkog posla.
Ocvirk samo nadgleda, ponekad me kratko korigira, ja
sve radim sam. Svake večeri ja Ocvirku dajem njegov
dio zarade.
Ocvirk jedva podnosi bol u nogama, vrlo se teško pe-
nje, sve me sporije slijedi, isprekidano diše, znoji se jezi-
vo, no ne da se, po cijeli je dan sa mnom u bolnici. Čini
mi se kako je posla svakim danom sve više.
Predložio sam Ocvirku da uzmemo još jednog pomoć-
nika, drugog pomoćnika.
-Ne dolazi uobzir, dok sam ja živ i na nogama, uz maj-
stora je samo jedan pomoćnik.
Da, skoro sam zaboravio, u proteklih deset godina mu-
tio sam ponešto sa ženama iz mjesta , većinom uda-
nim, bilo je svega, svašta se dešavalo no ja se nisam
nikada osvrtao ni na suze, ni na plač, niti na jutarnju
radost, imao sam svoje prave obaveze, Ocvirk me je
čekao svaki dan.
No bilo je vidljivo kako Nikola Ocvirk neće još dugo
moći izdržati uspinjanje po bolničkim stepenicama,
ruke su mu drhtale, škare mu ispadale, sve je slabije
vidio.
Naposljetku je osvanuo i taj kobni dan. Nikola Ocvirk
nije mogao ustati iz kreveta, Za nekoliko mjeseci, umro
je mučno.
Uprava bolnice mi se na dan Ocvirkove smrti zahvalila
i uposlila novoga ovlaštenog brijača, koji je po pozivu
došao iz grada sa svojim pomoćnikom.
U idućem mjesecu prodao sam roditeljsku kuću i s do-
bivenim novcem uz desetogodišnju ušteđevinu s četr-
deset godina na leđima uputio se u grad.
Na središnjem gradskom trgu sam razmišljao. Što bi
mi sada Nikola Ocvirk rekao? Valja imati raspored. Po-
gledao sam u nebo i kao da mi se učinilo da čujem
Ocvirka.
-Samo idi. Idi i pronađi svoju zvijezdu koju si davno tre-
bao sustići.
Krenuo sam nasumice, možda je sustignem.
II
Lutao je gradom, sve se više oduševljavajući sjajnom
raskoši, otmjeno odjevenim građanima, uživao je sluša-
jući njihove prigušene glasove a žene, nikada nije vidio
toliko lijepih žena, u koje je netremice gledao, sa žalo-
šću shvaćajući kako se one uopće ne obaziru njegov
radoznali pogled.
Najprije je svratio u luksuzni restoran na ručak, obil-
no zaliven crvenim vinom, te istoga popodneva već
spavao u uglednom hotelu Kraljevski lovac na prvome
katu, u hladu iznajmljene sobe. Probudio se usred noći,
po glavi mu se vrzmalo samo jedno pitanje, što i kako
dalje, kako složiti raspored.
No, bio je gotovo siguran kako mu ovdje nikakav raspo-
red ne može pomoći jer on ne pripada ovome gradu.
Ostao je svega par dana u skupom hotelu, bezuspješ-
no pokušavajući pronaći bilo kakav posao ali i skromnu
sobu s prihvatljivijom cijenom iz koje bi mogao krenuti,
mada zakašnjelo, u novi početak,
Imao je i pomalo sreće te je pronašao sobu s posebnim
ulazom na periferiji grada, platio račun u hotelu te se
nastanio u novom prostoru.
Već sutradan mu se iznova posrećilo kada je na želje-
zničkoj stanici dobio posao pretovara paketa jer su
neki sindikati štrajkali a vagoni su stajali puni robe.
Ubrzo je opazio, kako drugi mogu puno brže i više od
njega raditi, ipak ga je pritiskalo četrdeset godina i po-
slodavac mu se zahvalio isplativši mu zarađeno a on se
čudio – Više sam zarađivao kao pomoćnik na početku
kod Nikole Ocvirka.
Ipak s vremena vrijeme pronašao bi kakav kratkotrajni
poslić, zaradivši ponešto. Ponudio se i brojnim brijač-
kim salonima u gradu. Oni su bili zadovoljni njegovim
vještinama, no tražili su papire.
I dalje je stanovao u vlažnoj sobici na periferiji s poseb-
nim ulazom.
Bilo je tako očigledno, novac se jednostavno topio iz
dana u dan.