Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
57
verzalnog, božanskog lica te pot-
puni nedostatak naznake vremena
ili starosti; sva navedena obilježja
pokazuju da slike Javljenskog nas-
taju iz ruske religiozne tradicije.
Slikajući „Meditacije“ on sus-
tavno eksperimentira i ide sve
dalje, donoseći konačno svođenje
elemenata lica na simbol križa.
Osebujna paleta boja koju koristi
u „Meditacijama“ uglavnom je
crveno-smeđih tonova.
U svojim memoarima Javljenski spominje ikone, pa čak i cijele ikonostase, koje je kao student umjetnosti vidio
u muzeju „Aleksandar III“ u Petrogradu. „Prekrasna umjetnost od koje je Europa do sada vidjela vrlo malo“, komen-
tira, a 7. lipnja 1939., u Nassau piše: „Rođen sam kao Rus, moja ruska duša bliska je ranoj ruskoj umjetnosti, ruskim
ikonama, bizantskoj umjetnosti, mozaicima u Ravenni, Veneciji i Rimu.“
Ovladavanje prostorom uranjanjem u vrijeme
U raznim kulturama čovjek je na brojne načine iskazivao težnju prema Bogu. Unatoč vlastitoj svijesti da će mu
apsolut zauvijek ostati nedostižnim, mističnim zanosom meditacije oduvijek je težio duhovnom sjedinjenju. Istovre-
meno, dok Bog u beskonačnosti obitava, čovjek se u njoj gubi. Stoga, kako bi stekao bilo kakav osjećaj da je barem
donekle zavladao situacijom, čovjek beskraj dijeli – prostor granicama, vrijeme taktom.
U skladu s time, zapisi koje je Javljenski iza sebe ostavio navode na pomisao da bi prilikom izlaganja njegovih
serija primjena načela tradicionalnog rešetkastog ikonostasa – plohe podijeljene razdjelnicama na brojna polja kako se
ni sveci u prevelikom prostoru ne bi izgubili – ujedno bila i najprikladnija.
Međutim, usprkos svojoj ruskoj duši, Javljenski ipak stvara u vremenu u kojemu su umjetnici odlučili raskinuti
s tradicijom. U njegovom slučaju taj se raskid osobito očituje u neprikladnosti da se djela izlažu na tradicionalan način.
Premda postavljanje čitavih serija „Apstraktnih glava“ ili „Meditacija“
u više horizontalnih nizova ikonostasa ne bi uskratilo mogućnost vizualnog
praćenja kromatskog pomaka boja, prilikom klasičnog izlaganja puno od njegove
umjetnosti nepovratno se gubi. Bez obzira što ikonostas beskonačnost dijeli na
manje cjeline kako se u beskonačnosti sadržaj ne bi rasplinuo, postavlja se pitan-
je je li Javljenski doista pokušavao ovladati nepreglednim beskrajem prostora, ili
se beskraju, apsolutu, Bogu, pokušao približiti uranjanjem u vrijeme? Jer, ukoliko
je njegov umjetnički koncept ipak primarno smješten u vrijeme tada je nejasno
koja bi praksa bila ispravna za izlaganje nizova njegovih slika koje se, osim što
zauzimaju vrijeme, usljed djelovanja vremena i mijenjaju. Javljenski pritom ima
potrebu izražavati i vlastitu duhovnost – osjećaj apstraktan po sebi – stoga
nije nelogično da Catherine Millet u sličnom kontekstu spominje misao Arnolda
Hausera koji zaključuje: „Vrijeme više nije načelo rastakanja i uništavanja (…),
nego je prije oblik u kojem ovladavamo svojim duhovnim životom. Ne postajemo
ono što jesmo samo u vremenu, nego i djelovanjem vremena.“
Mogućnost praćenja umjetnikova duhovnog razvoja pružaju upravo permutacije boja u njegovim slikama, zato tim
djelima veliku nepravdu čine izložbe koje njegov serijski ciklus, osim u prostor, istodobno propuštaju smjestiti i u vrijeme.
Slikarske serije kao jedno umjetničko djelo
„Slikarstvo može gledatelju pokazati čitav sadržaj djela u jednom trenutku“, naglašava apstraktni slikar Kan-
dinski. Međutim, čini se da jedan trenutak ipak nije dovoljan kako bi se prenijela poruka i shvatio smisao, koje Javljenski
upisuje u svoja djela. Zato je pogrešno svaku pojedinačnu sliku iz serija Javljenskog smatrati autonomnim umjetničkim
ostvarenjem. Štoviše, javlja se nužnost da se cijele slikarske serije počnu smatrati jednim umjetničkim djelom sas-
tavljenim od međusobno neraskidivo povezanih slika. Lanac je pokidan čim se pojedina „Apstraktna glava“ izdvaja
iz cjeline, jer tek doživljaj cjelovitosti ovih serija omogućuje da se gledatelj upozna s metodama koje je slikar tako
sustavno provodio.
Osim toga, pojedinačnim izlaganjem slika gubi se karakter meditacije, uskraćuje se mogućnost praćenja ritma
„riječi molitve“, čime je uživatelj spriječen da se Javljenskom pridruži na putu iskazivanja čežnje za Bogom. U tom
Detalj mozaika iz crkve San Vitale u Ravenni
Tradicionalni ruski ikonostas u mansastiru Sv. Trojstva - Sergijeva Lavra u
Sergijevu Posadu;
Najava izložbe muzeja „Norton
Simon“ u Pasadeni, koja slikarstvo i
muziku dovodi pod zajednički krov