Basic HTML Version
128 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Nisam dobila nikakve odgovore, tek sad mi ništa nije jasno. A što je tebi u glavi u ovom trenutku? Što ti želiš?
Jesu li tvoje želje ovim podmirene? Jesu li one isključivo seksualne? Jesi li tako skroman?
U jednoj stanci u razgovoru kažem ti:
- Ja ti sada idem doma, ali naći ćemo se opet, pa ćemo ovo ponoviti.
- Može. Ja ću te odbaciti doma.
- Hvala, dovezla sam se autom.
Ljubimo se na vratima. Meki, topli, vlažni, senzualni poljupci.
Kući sam stigla oko 2h.
Jutro, 10 h. Idem sama na kavu u grad. Sumnjivo sam dobre volje. Srećem poznanike, veselo cvrkućem, osmijeh
mi ne silazi s lica. Prštim energijom.
Ako je moj odlazak k tebi za mene bio isključivo razlog da otkrijem tajnu tebe, onda to ne zaslužuje ovakav
moj polet.
Ili je ovo samo hrana mom egu – saznanje da sam ti seksualno poželjna, izvor moje najgore frustracije prije
prekida – zašto te više ne privlačim, zašto ne možeš održati uzbuđenje?
Iako mi ništa još nije jasno, dobila sam odgovor na barem jedno svoje pitanje, pitanje seksualnosti. Kad si u
samo jednom usputnom pozdravu prepoznao moju rezigniranost, postala sam ti uzbudljiva. Kakav to savršen senzor
imaš ugrađen u sebi da osjećaš takve razlike mojih unutarnjih frekvencija? Ja sam uvijek vjerovala da mogu odlučiti
o odabiru svog raspoloženja za pojedine prilike ako to stvarno želim (kao onaj put na kavi, kada si mi vraćao knjigu).
I to je nebrojeno puta u raznim životnim situacijama funkcioniralo bez obzira na kakvu bih se raspoloženja vrstu
odlučila. To je zapravo nešto između igre i narudžbe samoj sebi. Npr. ako želim biti samo neutralna, ja to stvarno mogu.
Uživim se u tu svoju neutralnost, uvjerim sebe da se tako osjećam (jer mi se to čini najprikladnije) i stvarno se tako
i osjećam, bez potrebe da glumim. Glumiti, bez da to u tom trenutku ne živim, ne bih mogla ni znala. Isključivo moć
poistovjećivanja kao u dječjoj igri prinčeva i princeza, indijanaca i kauboja, kada se desi ona čudesna promjena u stanju
svijesti, kada se zaborave, kada se izbrišu granice između stvarnosti i mašte, kada likovi ožive kroz nas. Tako lako.
Međutim, izgleda da ti brzopotezno, rendgenskom točnošću, svojim x zrakama skeniraš moje dublje slojeve.
Dovoljno je da nam se pogledi ovlaš sretnu i tebi je jasna moja frekvencija vibracije i to one trajnije, postojanije, one
prevladavajuće, one koja se tiče tebe. A to znači samo jednu od dvije stvari – ili me zanimaš i dalje ili me ne zanimaš
više.
Moja ravnodušnost naspram tebe, za tebe je obećanje avanture, ono što je svojedobno za mene bilo tvoje lice
- samo u većim razmjerima, naravno, u tom mom slučaju. Sjećam se kako si još davno u prvim porukama, moj mogući
prezir spram tvog lika, pa čak i ruganje (meni nezamislivo), isticao kao nešto poželjno, nešto što bi samo pridonosilo
tvojoj intrigantnosti, da se razumijemo’. Krije li se tu cijela tajna? Je li stvarno tako elementarno jednostavno? Ako
sam ti blizu i ako me zanimaš – valovi tvojih vibracija spuštaju se u ravnu crtu. Horizontala križa – prijeteća, opasna
ravnodušnost. Ona koja u širokim zamasima sjeće zrak, leti prema meni i samo što me ne ubije. Tvoj mač.
Otišla sam k tebi da otkrijem tajnu tebe, jednim se konačnim zaključkom nagradim za patnju koju si izazvao.
Da svladam tu nepoznanicu, taj x, i konačno, jednom zauvijek riješim tu jednadžbu.
Nisam otišla da bih obnavljala, povezivala nas, da bih nas , na stapanje unutar x-a, onu sićušnu površinu gdje
oboje svela na jedno, na se sjeku dva suprotno položena pravca, onaj moćan spoj u jednoj točki.
Zavaravam li ja samu sebe tim racionalizacijama? Jesu li one samo izgovor mojim potisnutim, još preostalim
emocijama? Tako duboko zakopanima da ni tvoje x zrake nisu uspjele do njh prodrijeti.
10. 05. 11.
Ne javljaš se da ponovimo susret.
Hvata me nelagoda. Jesi li aktivirao virus koji je dugo mirovao u meni i zaraza tobom ponovo se širi mojim
krvotokom? Jer čemu inače ova nelagoda. Ne osjećam se više željeno. Sada je ovo nejavljanje za mene neki oblik
poniženja. Ženski princip osjećaja napuštenosti i odbačenosti nakon seksa. Obezvrijeđenosti.
Zašto me to dira ako ionako nisam htjela ni vezu ni ljubav. Laka žena. Zašto me je briga ako sad ispadam upravo
to. Zar meni nisu bitni samo moji vlastiti motivi, a ne to kako ispadam ili ne ispadam, kako me ti vidiš? Ili se u moje
motive ipak potkrala i igra moći, težnja za prevlašću nad tobom. Mračna želja za osvetom, za pobjedom. A ponovo
doživljavam samo svoj poraz, pa me to omrzovoljuje. Zašto sad nestrpljivo čekam da se javiš, da osjećaš neodgodivost
želje i da se pokoriš toj želji.
Ja kroz tebe saznajem mnogo više o sebi nego o tebi. Nije li to i najviši, najesencijalniji cilj svake potrage,
upoznati – spoznati samoga sebe. Riječi jednom davno upisane u kamen, u sveti hram, za vječnost. Za podsjet-