Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
113
Tomislav Šovagović
35)
Nedodirnuti
trajekti slobode
Kroz rešetke visoke ograde Salem je promatrao ukrcaj putnika na trajekt «KPNTN 2 XANIA». Sunčano poslij-
epodne polako je predavalo štafetu starom sprinteru predvečerju. Prema utrobi broda hodao je uglavnom mlađi svijet,
najvjerojatnije povratnici s apsolventskog putovanja. Još uvijek nije bio formiran red za ukrcaj na brod, pa su mladi
kratili vrijeme uz sendviče, sokove i alkoholna pića. Neki su prošetali do obližnje trgovine, čiji su izlozi mamili sku-
pocjenom odjećom, kozmetičkim preparatima i slatkišima. Većina je, pak, ostala zadivljeno gledati trajekte gigantskih
dimenzija, koji su usidreni čekali trenutke ponovnih susreta s otvorenim morima. S pogledom na njihove visoke žute
dimnjake, putnici su galamili, nestrpljivo čekajući, baš poput brodova, odlazak s kopna.
Salem je očajno želio poći s njima. Želja je postala neizdrživa kada je u njegovo vidno polje ušla visoka,
smeđokosa djevojka, noseći torbu s likom animiranog glodavca. Maštao je o zajedničkom konjaku na palubi u prohlad-
noj noći, htio se okrenuti i vidjeti svjetla prošlosti jednom zauvijek iza sebe, namjeravao je pričati s njom o neizvjesnim
životnim odredištima i neostvarenim snovima. Osjećao je kako bura od bezbroj čvorova puše oko njih, a oni šetkaju
poput astronauta, pa se zatim ljube tik uz lanac s natpisom «Samo za zaposlene», dok vjetar nosi opuške, plastične
čaše, limenke, vrećice, prašinu i predaje ih kao poklone uzburkano pjenastom moru. Onda će se zavaliti u brodsku
imitaciju aviona i do jutra gledati televizijske kanale na jezicima nepoznatih civilizacija, zagrljeni, bez Frane Lasića.
Ali, na Salemovu žalost, prokleta ograda i nekoliko desetaka policajaca sprječavali su sve njegove ideje. Kao
pripadnik nepoćudnog naroda bez domovine, nema nikakav identificirajući dokument, pa mu ni nekoliko novčanica u
lijevom džepu ispranih plavih hlača ne pomaže prijeći tih nekoliko koraka od neljubazne ograde do prostrane i tople
unutrašnjosti debeloga morskog plovila.
Svakodnevno, oko pet sati popodne, Salem se nalazio sa sunarodnjacima u gostionici preko puta luke, u kojoj
su se okupljali radnici s dokova, prostitutke u vječnom lovu na likvidne mornare, i pisci jeftinih priča u potrazi za
inspiracijom. Gostionica je skrivena od neželjenih pogleda, a stereotipno prsate konobarice poslužuju izvrsne bifteke s
brdom pečenih krumpirića. Zadasi prepuni maligana vladaju prostorom s dvadesetak stolova, četiri ventilatora i klavi-
rom. Kroz dim nepodnošljivo smrdljivih cigareta naziru se čudna lica niskih ljudi, odjevena u karirane košulje, sa čvrsto
stisnutim šakama u znak prijetnje neistomišljenicima. Tučnjave su na tom mjestu nalik kupovini novina na kiosku.
Uz kavu s malo šećera, nakon obroka Salem i društvo potiho pričaju o najpovoljnijoj vezi za bijeg. Žele otići
tamo gdje je bolje. Iako ne znaju kako se zove to mjesto. Ne biraju mnogo što se tiče cilja putovanja, važno im je
jedino – stići. Zapravo, važno im je ukrcati sebe i svoje male zavežljaje s nešto donjeg rublja i sapunom. A poslije što
bude. Zato ne planiraju mnogo. Pokušat će neprimjetno preskočiti ogradu, a zatim se stopiti s ostalim putnicima na
pristaništu. Gužve su njihov najvjerniji saveznik. Na njihovu nesreću, policija prati gužve, makar rijetko pucaju na
nepoželjne putnike. Udarci debelim gumenim štapovima po leđima ipak bole manje od ovoga dosadnog zarobljeništva.
Salemovnarodsmatrauspjehomakosamo jedanodnjihprobije sveprepreke i dočepa se slobode.Ostali senakonakcije
vraćaju svojim straćarama na rubu grada. Obavljaju poljoprivredne poslove, posjećuju susjede, a navečer miluju žene unutar
vječno privremenih domova. Ne žale puno za propuštenim brodovima, jer već sutra slijedi novi pokušaj. Spavaju iščekujući.
35 Tomislav Šovagović, rođen je u Šibeniku 1976. godine. Radi u „Glasu Koncila“ kao novinar i izvršni urednik magazina „Prilika“.
Prethodno godinama djelovao u sportskom novinarstvu na radijskim i televizijskim postajama. Asistent je u nastavi studija komunikologije na
Hrvatskim studijima. Autor zbirke priča „Rudnik čvaraka“ (Mozaik knjiga, 2012.) Dobitnik nekoliko nagrada za poeziju, prozu i novinarstvo. Živi s
pločama i knjigama u zagrebačkom naselju Rudeš.