Basic HTML Version
108 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
je povremeno držala cigaretu i tresla pepeo u pepeljaru uz
komandnu ploču.
U filmu
Svjedočanstva sa Seine
igrale su samo
dvije ruke.
Auto se kretao. Kroz prednje staklo vidjela se ces-
ta. Trebao je to biti, prema ženskom glasu, put od aero-
droma do Pariza, mada je više sličio na cestu od Praga do
Karlových Vary.
Nevidljivi vlasnik ruku razgovara s drugom – isto
nevidljivom – osobom.
Sigurno je da je glas muškarca u autu glas pisca
Jana Prochazke. Govori: „U subotu sam imao susret s
nekim ljudima iz vlade. Oni su kreteni. A niti Dubček nije
ništa mudriji“.
„Hm“ – rekao je drugi glas.
„Taj čovjek ima dobre namjere, ali ima očita
ograničenja...To uopće nije netko tko bi bio sposo-
ban učiniti nešto što bi bilo drugačije od stalnog
prilagođavanja situaciji“.
„Da, ali...“ – dodao je glas.
„U tom slučaju trebao bi se oprostiti od vodeće
pozicije u partiji. Jer to je idiotizam“.
„Mhm“.
„Oni moraju naći ključ rješenja! Metode za te
glupe spremačice ili kuharice koje se pojavljuju tamo gore
uz pomoć jednako glupih sekretara“.
„Pa da“ – potvrđuje glas.
Glas
„Mhm“ i druga odobravanja pripadali su
poznatom profesoru literature s kojim se pisac susreo
prije dvije godine. Razgovarali su četiri sata, popili bocu
votke. Snimka je napravljena upravo iz tog razgovora.
Nikad nisu bili zajedno u Parizu. Nikad nisu bili
zajedno u autu. Mercedes nije bio vlasništvo ni profesora,
niti pisca. Bez obzira na to glasovima muškaraca dodan je
zvuk motora, čuje se jeka koje u autu nema. Lako je primi-
jetiti da su razgovarali negdje drugdje, na mjestu gdje je
na zidovima bila npr. glazura.
I doista, jeka je nastajala u profesorovoj kuhinji
obloženoj pločicama.
„Zašto to pokazujemo?“ – pitala je spikerica. „Da
sami možete stvoriti mišljenje kako u demokratskom
duhu razgovaraju oni kojima ste toliko vjerovali“.
Kad su ga nazvali „ljutiti rudari iz Ostrave“ dugo
im je objašnjavao da su to njegove riječi, ali ne i rečenice.
(To znamo jer u arhivi Službe sigurnosti postoje instruk-
cije, koje nisu tajne od 2001. godine i u kojima stoji tko
treba Prochazku nazivati i što govoriti. Znamo kako su ti
zadatci izvršeni).
Žena je izvukla utikač iz telefonske utičnice.
„Kako si blijed“ – rekla je Slijeđenoj Osobi. S.O.
ništa nije odgovorila.
Kuka
Nisu mogli spavati.
Naglo, u četiri ujutro, čuli su zvuk razbijenog
stakla.
Potrčali su u salon.
Sa zida je palo veliko ogledalo i razbilo se na podu.
Visoko ispod stropa ostala je visjeti kuka.
Pisac ju je pogledao, onda ženu i upitao, što bi to
moglo značiti. Nije odgovorila.
Kćerka Lenka govori da ogledalo nije moglo
izdržati napetost u stanu gdje šest osoba ne može zas-
pati i trpi.
Balkon
Dugo nije mogao povjerovati da se toliko može
manipulirati snimkama.
– Bio je scenarist, njegovi su filmovi dobivali
nagrade. Razumijem da ih nije montirao, ali morao je
znati što se može napraviti s vrpcom – razmišljamnaglas.
- Ne, nije to mogao shvatiti. Zapravo, ostao je
sve vrijeme naivni dječak sa sela – govori žena Mahulena.
Prestao je izlaziti iz kuće.
Narod je povjerovao televiziji.
Kundera je napisao da ljude koji sami ogovaraju
svoje prijatelje u svakoj prigodi miljenik Prochaska više
nervira nego metode tajne policije.
Dva tjedna je šetao po balkonu.
Ako je šaptao nešto za sebe, pratilo ga je – mada
to nije znao – devet mikrofona.
Temperaturu od četrdeset stupnjeva dobio je
četrnestog dana od emitiranja programa.
Sjedio je i pisao. Prepisivao je na strojopisu sto-
tine pisama u kojima je objašnjavao. Redakcijama novina,
na radio i televiziju. Nikada niti jedno nije bilo objavlje-
no. Onda je poslao objašnjenje svome frizeru i voditelju
omiljenog kineskog restorana.
Na fakultetu nitko nije razgovarao s Lenkom, bila je
kćerka izdajice Proljeća. Odnijela je očeva pismo u dvadeset
primjeraka i htjela je da kolege pročitajunjegovoobjašnjenje.
Mlađa Iva je isto tako odnijela kopije u gimnaziju.
Ali, kolege su molile:
- Nemoj nam davati to pismo. Ne uništavaj ljude.
Zašto uopće dodirivati te papire?
Naivnost
Redatelj i televizijski dokumentarist Jordi Niubo
preslušao je temeljito sa slušalicama (dvostruko bolji
zvuk) tonski snimak
Svjedočanstva sa Seine
i danas,
nakon trideset godina, uvjeren je da Prochaski nisu
ispremiještane riječi.
– On je doista govorio da je Dubček bio nai-
van, i tako dalje. Zar nije bio? Danas će svatko reći da
je bio. Samo što je tada to u Čehoslovačkoj zvučalo kao
svetogrđe.