Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
37
***
ni toliko nam nije dano
da smo u pjegavoj hladovini
služeći onoj koja ne sluti
našu odanost
pritajenu u naborima lica
u drhtavim prstima
koji prelistavaju knjigu
koji noću putuju njenom kosom
dok spava i ne zna ništa
čak i ne osjeća kako njeno tiJelo
iz sebe istječe
MRTVOM OCU
Zadnje tvoje povlačenje
ne mogu slijediti ukopanih nogu
ja golobradi ratnik
tako se u poraz pretvori moja pobjeda
uzalud moje blistavo oružje
uzalud ludi propanj moga konja
uzalud uzalud uzalud
na dosta mjesta razvalih zidine
ali nađoh samo tvoju odoru
tvoje oklope tvoj miris
sve si mudro napustio
čemu da mi služi ta gomila plijena
uspomena već je i previše
očajan žeđam tvoje toplo srce
u moju glavu nemoć ulazi
dok smo ratovali
čuo sam kako ječiš od prkosa
i to mi je vraćalo moć
kako li te htjedoh osvojiti za sebe
u ovoj tišini jenjava moja snaga
a moj bijes ojačava
pljujem na slavoluke pod kojima gmižem
ova me slava poražava
neka me sapne gusta paučina
neka me ospu plijesan i prašina
ali jednoga dana steći ću tvoju mudrost
i bit ćemo licem u lice puni rana