Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
11
napisao toliko toga da se ne usudim ni priznati.
Koliko od toga smatrate izvrsnima?
Onaj tko misli da je napisao puno dobrih pjesama, knji-
ga, očito se vara. Ja sam napisao nekoliko pravih pjesama.
Možda, ali nisam siguran.
Jeste li kada usnili koju pjesmu?
Usnio sam. Svi smo čitali Freuda i Junga i znamo kako to
biva. A da ih i nismo čitali, znali bismo to preko onih koji su
sanjali i pisali prije nego su se rodili Freud i Jung. San aktiv-
no sudjeluje u pisanju moje poezije, on mi pomaže. To je
ono što se događa unutra, negdje, a kroz san onda izviri.
U knjizi pjesma
Duša tilu
ima niz takvih oniričkih, snovitih i
sjenovitih pjesama, koje su začete u snu, koje su zapisane
kao sni. Ja vjerujem u oniričku poeziju, vjerujem da je ona
iz dubokih, pravih vrela.
Mnogi književnici govore kako je njihovo pisanje zapra-
vo neka vrst stroja u kojem se prerađuje i sve ono što
su pročitali...
Na neki način može se i tako reći. Zato treba čitati najsta-
riju knjigu, a to je knjiga života, iskustvo koje živiš, u kojem
nešto saznaješ i doživljavaš. Naravno najviše se pamti naj-
strašnije što se čovjeku u životu događa, što stvara rane.
Čovjek je, metaforički rečeno, školjka bisernica - samo
tamo gdje je upalo zrnce pijeska i smeta, to obavija biser.
Naravno da u poeziji svaka pjesma koja se taloži oko zrnca
doživljaja nije biser, nego je češće nešto bezvrijedno. Pje-
snik piše pjesmu da bi se obranio od nečega.
U svojoj poeziji uspjeli ste spojiti arhetipsko i moderno
pa recite koliko arhetipsko danas pomaže da razumije-
mo moderno?
Arhetip je ono što je vječno, ono što ostaje. I ono što se
tom arhetipu dodaje postaje arhetip. Arhetipi su suština,
ono čemu težimo. Naravno da nije ničija, pa ni moja, odlu-
ka da ću se sad baviti arhetipima, nekim vječnim temama.
To je neki nalog koji je jači od svega i bez kojega ne možeš.
Bez kojega se ne može ni u antologije. Što mislite o
antologijama hrvatskoga pjesništva u kojima vas ima?
Puno bolje mislim o onima u kojima me nema. Sretniji sam
kad vidim antologiju hrvatske poezije bez svojih pjesama
nego kad tamo nađem dva, tri osakaćena prcvoljka pod
svojim imenom. U kojoj god se antologiji (osim možda u
Pavletićevoj) pojavio neki moj tekst, pojavio se unakažen:
prepolovljen, ispreturanih stihova, pun tiskarskih pogre-
šaka, neprepoznatljiv. Ne govori to samo koliko je anto-
logičar namjerno unakazio moje pjesme, nego i koliko
drži do svog rada i do pjesama koje, ovako ili onako, cijeni
antologijskim. Takvi antologičari pjesme često i ne biraju
sami, nego njihove tajnice, studenti, pomoćni radnici. Jedna
je takva antologija dospjela u ruke jednoga moga prijatelja
u Beogradu, koji se (s tri prsta) krsti i meni kaže: „Ti si u
velikoj Jugoslaviji bio veliki jugoslovenski pesnik, a sad si se
u maloj Hrvatskoj smanjio, postao mali hrvatski pesnik.“
Među brojnim nagradamo dobili ste i Kvirina, kojim se
nagrađuju pjesnici za prinos hrvatskoj poeziji. To je važ-
no priznanje?
Dobri ljudi su nagradili moju upornost.
Ozbiljno mislite nešto drugo?
Vjerojatno se određena skupina probranih ljudi našla nad
jednim djelom i jednim imenom i tako odlučila. To poštu-
jem. Ja sam gospođi Đurđici Vuković, koja me službeno
izvijestila rekao; Hvala vam, ali ste mogli ipak naći nekoga
boljega.
To možda nije istina, a za istinu vrijedi živjeti?
I umrijeti!
Razgovarao Andrija Tunjić
Biografija:
Petar Gudelj, rođen 29. rujna 1933. u Podosoju kod Imotdskog. Diplomirao (1959.) komparativnu književnost na Filozof-
skom fakultetu u Beogradu. Živi u Zagrebu i Baškoj Vodi.
Bibliografija:
Ruke, suze i čempresi
, pjesme, 1956.
Isus je sam
, pjesme, 1961.
Pas, psa, psu
, pjesme, 1967.
Suhozidina
, pjesme, 1974.
Tropi. Počela
, pjesme, 1976.